Za sve one koji su odrastali uz prve personalne, odnosno kućne kompjutere, kao i mnogo mlađe - ili starije - entuzijaste koje žele da znaju nešto više o vremenu kada je u domove na prostore nekadašnje Jugoslavije stizala prva računarska - uglavnom nelegalnim putevima - film je ujedno bio prilika da saznaju koji detalj više. Premijerno prikazan u aprilu ove godine, za ostvarenje "Tehnika narodu" podgorički Međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma je prva manifestacija na kojoj se takmiči.
Terpinc, dugogodišnji novinar i urednik, kako na televiziji, tako i u različitim štampanim medijima, kaže da su reakcije premijerne publike bile "interesantne". Kroz priču o prvom zvaničnom prikazivanju on daje sliku savremene medijske scene u Sloveniji, koja se - bez sumnje - značajnije ne razlikuje od one u mnogo manjoj Crnoj Gori.
- Bilo mi je jasno da će se film dopasti onima koji će se naći u njegovim scenama zbog nostalgije i poistovjećivanja, a za mlade je film isto bio dobar, "retro". Na premijeri smo imali nekoliko interesatnih gostiju. Recimo, došao je poznati glumac Branko Đurić Đuro sa svojom kćerkom, koja ima oko 18 godina i svi mediji je obožavaju i svuda prate... U kranjem, mislim da je film dobar i za one koji nemaju neki lični, nostalgični odnos prema tim temama, jer ima dosta smiješnih trenutaka. Tu je velika zasluga reditelja Slobodana Maksimovića, koji je "sarajevska škola humora" i zna u pravom trenutku da ubaci detalj koji te nasmije.
Nostalgija prema vremenu kada su se kompjuteri nabavljali nelegalnim kanalima, švercovali iz Evrope među odjećom i u deterdžentima, nije samo slika s povremenim komičnim obrtima, već i politike koja nije išla "u stopu" sa razvijenim svijetom.
- U filmu ima tu politike, ali bavimo se politikom tih vremena - zašto država zabranjuje uvoz računara - ali to nije razlog zbog koga je ovo nastalo. Bavimo se kulturnim nuspojavama prvih računara iz, recimo,1984. godine. Tada je svako u Sloveniji mogao sebi da priušti kompjuter, ali samo tako što bi otišao za Njemačku i prošvercovao ga odande. Nije to, naravno, neka slovenačka tema; smo svi u tadašnjoj Jugoslaviji imali isti problem uvoza, ali i veoma mnogo interesa i entuzijazma da eksperimentišemo sa novim stvarima. Jer, to je bilo vrijeme kada si mogao, recimo, da uzmeš kompjuter, priključiš ga na televizor i dobiješ nešto sasvim novo... Mislim da to nema baš puno veze sa onim što se danas dešava, ali je, na neki način, bio početak - opisuje sagovornik Portala Analitika.
Kada je riječ o samom radu na filmu, Terpinc je kazao da je ideju dobio još 2008. godine, a u završnoj fazi potpisuje scenario i montažu filma. Kada je konačno počeo snimanje, dobio je oko osam sati grubog, odnosno šest "neto materijala". Sam je napravio "prvi rez" postavljajući priče po određenom redosljedu, a zatim ga proslijedio režiseru Slobodanu Maksimoviću. Kako ističe Terpinc, režiser je napravio skladnu cjelinu svojim dramaturškim pristupom, kako bi sve ličilo na dobar dokumentarac. Na kraju, Radio-televizija Slovenije je našla interes da taj film bude jedan od tri dokumentarca koje godišnje finansira.- Da biste snimili dokumentarac u Sloveniji, treba samo imati temu i koncept, sinopsis s kojim ćeš da ubijediš onoga ko ti, na kraju, omogući da ga napraviš. U mom slučaju, to je bila RTV Slovenija, koja je prošle godine dala 30.000 za ovaj moj film, kao jedan od tri u tom formatu koje je finansirala. Jedna desetina sredstava koji smo dobili otišao je upravo za prava korišćenja materijala iz arhive RTV Slovenije, mada to nije bio preduslov da dobijemo njihov novac. Uostalom, taj materijal smo mogli da dobijemo i s druge strane. Razmišljali smo da ga dobijemo iz ZDF-a, jer priča govori i o tome što smo sve radili po Austriji i Njemačkoj - ispričao je Terpinc, i dodao kako je želio da nađe neki interesantan detalj iz tih godina, ali dostupnost tih arhiva nije uvijek jednostavna.
- Mislio da taj materijal dobijem i od BBC-ja, jer su te kompjutere proizvodili u Engleskoj, no i oni imaju svoju cijenu. Znači, RTV Slovenija jeste bila sponzor filma i mogli smo taj novac da koristimo kako smo god htjeli. Ali, oni su nam takođe prodavali natrag svoje materijale. To samo govori da su birokratske procedure ponekad veoma bizarne... Kada je riječ o arhivama slovenačkih medija, navešću jedan primjer: tokom 1985. godine mitovan je na TV Sloveniji kviz u kome su učestvovale porodice, a jedna od disciplina bila je igranje računarskih igrica, recimo - skijanje na "komodoru" (Commodore). Bio bi sjajan prizor za dokumentarac da se vidi kako te smiješne porodice igraju igrice, ali do tog materijala nisam stigao. U vrijeme krize, sve trake su presnimili zato što se čuvao samo informativni program. S druge strane, nisamo mnogo radio sa drugim arhivama da bih mogao da kažem da li je taj u RTV Slovenija - kao i drugih medija u Slvoeniji - bogat ili siromašan, što fali i čega ima - precizirao je on.
Terpinc podsjeća da je RTV Slovenija, kao finansijer, dobila prava za prikazivanje ovog dokumentarca. Po dogovoru, film će se prikazivati u bioskopima, od čega će slovenački javni servis dobiti dio zarade.
- Međutim, nama je bitno samo da što više ljudi vidi taj film. Osim Crne Gore, nadamo se da ćemo ga plasirati na još neke festivale - možda u istočnoj Evropi gdje imaju neko slično iskustvo, ili u Veliku Britaniju zato što je kompjuter "ZX Spectrum" - junak ove priče - britanski proizvod, pa se oni naročito ponose njime - najavljuje sagovornik Portala Analitika.
K.J.
Foto: Underhill Fest / Dalibor Ševaljević
