Sačekala ih je vijest da je jedna zatvorenica u trećem mjesecu trudnoće! Loša vijest bila je da osuđenica ne želi dijete. Tražila je od nadležnih da joj omoguće da abortira. Pomoćnik direktora ZIKS-a Slađan Raičković priča kako su je ipak ubijedili da to ne uradi. - Odustala je od te namjere. Odmah smo počeli više da vodimo računa o njenoj ishrani. Renovirali smo joj i sobu. Sa njom su svakodnevno razgovarali psiholog, socijalni radnik, pregledali su je ljekari, a zatim bi me usmeno i pismeno izvještavali o njenom stanju – kaže Raičković. Sve je proteklo kako treba, pa se početkom ovog mjeseca trideset petogodišnja osuđenica porodila. Ona je ispisala istoriju ovog crnogorskog zatvora. ZIKS je izgrađen 1951. godine i do sada se nije desilo da u njemu robija trudnica. Od tada se gotovo sve promijenilo. Prije nego što službenici jedni drugima požele dobro jutro, prvo pitaju kako je beba. - To je naše mezimče - kažu uz osmijeh. Koračamo prema ženskom zatvoru. Okružen je visokom bodljikavom žicom, a iz njega se čuje tihi plač jednog nevinog bića. Na kapiji nas čeka beba počinje da plače. Gladna je, pa smo napustili njihovu sobu. Ženama je zabranjeno da ulaze u ovu sobu kako ne bi prenijele bebi neku bolest. Najmlađa osuđenica je 93. godište i osuđena je zbog ubistva na tri i po godine, a najstarija ima 64 godine i na robiji je zbog pokušaja ubistva supruga. Neke od njih zatičemo u dnevnoj sobi gdje slušaju muziku. Nakon pozdrava nas odmah mole da ih ne fotografišemo. Piju kafu i gataju.
- Ubrzo će nam ručak. Danas će biti pasulj. Ostanite na ručak – kažu uz osmijeh. Zarada Dok one čekaju ručak u prostoriji nedaleko od njih je radna atmosfera. Grgurović nam priča kako osuđenice mjesečno zarađuju od 30 do 60 eura, u zavisnosti od toga šta rade. Neke peru robu, čiste, šiju, sređuju baštu...Najbolje su plaćene krojačice. Zatičemo ih kako šiju bijele zavjese za potrebe ZIKS-a. Jedna od njih priča kako ustaju radnim danima u 6.30, a rade od 7 do 15 sati.
- Nikada nijesam šila. Jedva čekam da izađem odavde – kaže jedna osuđenica negodujući glavom. Njena šefica navodi da se osje- ća kao da nije u zatvoru. - Kada završim posao pozovem djecu da vidim šta rade. Nakon toga treniram. Tu imamo traku za trčanje. Onda spremimo večeru. Počela sam da čitam knjige.Nikad ih nijesam čitala – kaže osuđenica. Na raspolaganju im je biblioteka koja broji 1.200 naslova. Jedna osuđenica, koja radi u njoj, kaže kako joj najviše traže Mir Jam.
- Ko voli knjige ovo je baš dobra biblioteka. E, recimo, dešava se da nemamo neke naslove koje traže, fali nam Murakami, izašla je nova knjiga Musoa. Nemamo ni nju. Pa, eto, može neko da je pokloni –kaže osuđenica. Ona pohvaljuje pojedine čitaoce u ženskom zatvoru. Jedna osuđenica, kako kaže, traži novu knjigu poslije svaka dva dana.
- Nijedna od njih nije pročitala sve ove naslove, ali ja jesam – kaže osuđenica koja je osuđena za ubistvo. Obilazimo još neke sobe koje su uglavnom bile prazne. Pored televizora su u pojedinim sobama fotografije nasmijane djece. Tu su i dječji crteži, a u nekima je istaknut poster pjevača Enrikea Iglesijasa. Na natkasnama su uredno pore đale korpe koje su napravljene od kesa. Posloženo je voće, slatkiši, grickalice… Pred polazak ulazimo u posljednju sobu ženskog poviljona. U njoj boravi osuđenica koja služi kaznu od dvije i po godine zbog saobraćajke u kojoj je usmrtila dvoje ljudi. Pošla je do krojačke radnje. Tri kreveta su prazna, a na njenoj posteljini se nalazi polupročitana knjiga Žarka Lauševića ,,Godina prođe, dan nikada“.
Kada sam rodila bebu plakala sam, jer mi je na taj dan rođen jedan sin. To mi je teško palo. Duša me je boljela. Kada iza- đem poći ću da vidim djecu koja mi jako nedostaju – kaže osuđenica govoreći da više neće pustitu suzu. Gleda u plafon. Obećava da se nikada više neće vratiti u ZIKS. -Beba je unijela radost kod svih nas zatvorenica. Uveče je uzmem i tako mi zaspi u naručju. Uljepšava mi ove dane ovdje, jer i ja imam djecu i znam kakva je to ljubav. Kod nekih osuđenica je proradio i majčinski instinkt. Kažu da žele da imaju djecu čim izađu na slobodu – priča osuđenica. starija nadzornica zatvorske policije Olivera Grgurović i još dvije službenice.
- Beba je raznježila sve zatvorenice, a ima ih 22 - počeše pri- ču i uputismo se u obilazak soba. Jedna zatvorenica nas prati pogledom kroz prozor nakon čega povuče zavjesu. Kao da se postidjela kada je shvatila da smo je uočili. Ulazimo u sobu njene komšinice gdje je smje- štena sa bebom. Neobična situacija ,,krade“ riječi. Na trenutak muk. Dvospratni krevet je u sobi, lijevo od ulaza, a tik uz njega krevetac u kojem bezbrižno spava beba. Tu je i bebisiterka. Njena majka, koja je iz Srbije, odslužuje kaznu zbog teške krađe i na robiji treba da bude do decembra. Povratnica je. Ispovijest - Ja sam nevina. Osudili su me zato što sam ukrala neke telefone, ali se ja toga ne sjećam – kaže osuđenica. Baca pogled na bebu koja mirno spava i kaže da sada više cijeni slobodu. Žao joj je što je rodila u zatvoru.
- Kada sam saznala da sam trudna mislila sam da ću da poludim. Jeste, htjela sam da abortiram... Iznijela sam trudnoću zahvaljujući pomoćniku direktora Raičkoviću i svima sam zahvalna. Sve su mi obezbijedili. Sve su kupili za bebu i kad izađem to ću moći da odnesem kući. Pokloniće mi sve – kaže osuđenica. Priča da je bebin otac iz Srbije, ali da ne zna da je rođena. (Pobjeda)
