Autor dramskog teksta, Igor Štiks, naveo je kako je priča ove drame nastajala godinama. “Prvi motivi su se pojavili još za vrijeme mog boravka u Čikagu, gdje sam sretao porodice našeg porijekla u kojima sam vidio duboko generacijsko nerazumijevanje. Djeca nijesu mogla u potpunosti da razumiju svoje roditelje, iskustvo i istoriju koju su donijeli sa sobom u Ameriku. To mi je izgledalo kao nepravda, da naslijedite sve te traume, a živite i želite se razvijati u svijetu u kojem za njih nema mjesta i čak su prepreka za taj razvoj“, rekao je Štiks i dodao da moramo naučiti da uhvatimo bumerang prošlosti prije nego nas ponovo povrijedi, ne da bismo ga odbacili i zaboravili, već da bismo spriječili da nam osakati budućnost.
Boris Liješević je, najavljujući premijeru u Sarajevu, održanu u aprilu, rekao: “Igor Štiks i ja smo se upoznali kada sam povodom dramatizacije njegovog romana Elijahova stolica prvi put došao u Sarajevo da razgovaram s njim na tu temu, i sjećam se da je razmišljao o jednom dramskom komadu o porodici koja se u ratnim okolnostima rasula po svijetu i sada se susreće poslije dvadesetak godina. I kao što obično dvije decenije učine da se ljudi potpuno promijene, ostare, steknu nove poglede na svijet, nove sadržaje, interesovanja, odnose, postanu nove ličnosti... Ali trauma iz prošlosti se ne oslobađaju. Promjena prostora i protok vremena ne utiču na traume, na povrede, rane. Neočekivani susret aktera ove drame pokreće nerazriješene sukobe u njihovim odnosima koji u njima čuče potisnuti više od dvadeset godina. Drama se dešava u jednoj noći, to je drama raspleta, suočenja, oslobađanja, prevazilaženja... Pomirenje uopšte nije prijatno. To je neprijatan proces. Katarzičan, ali težak. Za njega treba sazrijeti. Pomirenje u sebi nosi sve one sukobe i razdvajanja i eksplozije koje su prethodile. Osloboditi se toga nije lako. Ljudi se poslije određenog vremena počnu dobro osjećati sa svojim ranama. I ne dozvoljavaju da im se oduzmu. Nama na Balkanu rane i traume postale su identitet. Pitamo se šta nam ostaje ako to izgubimo.“
Igor Štiks rođen je u Sarajevu 1977. Diplomirao je u Zagrebu, doktorirao u Parizu na Institutu za političke studije, te u Čikagu na Univerzitetu Nortvestern . Objavio je romane Dvorac u Romanji (2000) i Elijahova stolica (2007), knjigu pjesama Povijest poplave (2008), a u saradnji sa Srećkom Horvatom esej Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (2010). Povremeno piše i za Gardijan i Open Dimokrasi.
Boris Liješević je rođen u Beogradu 1976. godine. 2004. je diplomirao režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gdje radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju. Njegove najvažnije predstave su Prisustvo, Atelje 212; Greta stranica 89, SNP Novi Sad; Dragi tata, JDP; Zverinjak, SNP Novi Sad; Jare u mleku, Pozorište mladih, Novi Sad; Čekaonica, Atelje 212 i KC Pančevo, Povodom galeba, Pozorište mladih, Novi Sad i Elijahova stolica. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja za svoj rad, među kojima su i Bitefov gran-pri “Mira Trailović” i nagrada Udruženja dramskih umjetnika Srbije za pozorišnu režiju – "Bojan Stupica" za 2013.
Režiju je uradio Boris Liješević, dramaturg je Dubravka Zrnčić-Kulenović, scenograf Vedran Hrustanović, kostimograf Lejla Hodžić, a autor muzike Duško Šegvić. U predstavi igraju Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Selma Alispahić i Jasenko Pašić.
