Izvor Pobjede je saopštio da će Vlada u narednom periodu, nastaviti da radi u istom personalnom sastavu bez nove rekonstrukcije ili popune Vlade koja bi se desila izborom dva nova ministra.
Za sada i nema potrebe da Đukanović vuče poteze. Kako Pobjeda saznaje, premijer i predsjednik DPS-a je na neformalnom sastanku sa najbližim saradnicima kazao da je još rano za bilo kakvo postupanje, imajući u vidu da osim prvih medijskih najava nema i formalnog zahtjeva za smjenu dvojice bivših visokih funkcionera SDP-a.
Lopta je sada u dvorištu Ranka Krivokapića. Na prekjučerašnjoj konferenciji za novinare predsjednik SDP-a je kazao da ,,mandati pripadaju partiji“ i najavio da će zatražiti izjašnjenje na organima SDP-a o ,,slučaju Brajović i Lazović“, što podrazumijeva i formalno isključenje iz stranke doskorašnjih najviših funkcionera partije.
Tek nakon isključenja Brajovića i Lazovića iz partije Krivokapić bi mogao da se pozove na odredbe koalicionog sporazuma iz 2012. godine sa DPS-om, po kome SDP-u pripadaju tri ministarska mjesta, na osnovu čega Brajović pokriva funkciju ministra saobraćaja, Lazović drži potpredsjedničko mjesto u Vladi i ministar je za informaciono društvo.
Shodno odredbama sporazuma DPS-a i SDP-a, strankama pripada suvereno pravo i Krivokapićev zahtjev bi zaista bio politički legitiman.
Ali, sa stanovišta pravne procedure - ne i obavezujući za Đukanovića. Rascjep između Đukanovićeve i Krivokapićeve stranke odavno je dubok, u parlamentu je formirana - duže od godinu - nova parlamentarna većina u kojoj je većina Krivokapiću lojalnih poslanika uporno blokirala mnoge inicijative Đukanovićeve Vlade. Ukratko: odavno unutar Đukanovićeve stranke nema povjerenja u dobre namjere predsjednika SDP-a. Zašto bi onda Đukanović jačao Krivokapića kojeg odavno smatra - opozicijom unutar vlasti? Logično je, dakle, očekivati da će premijer prečuti zahtjev koalicionog partnera o smjeni ministara.
Varljiva matematika
Ukoliko, kao što se očekuje, Đukanović odbije zahtjev Krivokapića, predsjedniku SDP-a ostaje vrlo malo opcija. Praktično, samo dvije: da preko parlamenta traži ili smjenu ministara ili, još drastičnije - da SDP postavi na dnevni red skupštinskog zasijedanja pitanje povjerenja Vladi.
Po Ustavu Crne Gore, inicijativu za pitanje povjerenja Vladi može predložiti 27 poslanika, gdje bi potencijalno Krivokapić mogao računati na svoje saveznike iz opozicije sa kojim je protekle dvije godine bez problema usvajao zakone.
Za izglasavanje nepovjerenja Vladi neophodan je glas 41 poslanika, odnosno apsolutna većina.
Što kaže matematika?
Trenutnu vladajuća koaliciju sačinjavaju 45 poslanika: 30 DPS-a, šest SDP-a lojalnih Krivokapiću, Mićo Orlandić i Damir Šehović koji su napustili SDP, tri poslanika Bošnjačke stranke, dva albanska poslanika i po jedan poslanik HGI i Liberalne partije.
Teoretski, ukoliko bi Krivokapić promijenio stranu, za obaranje Vlade postoji većina od 43 poslanika. Ali, samo pod jednim uslovom: da je opozicija ujedinjena u namjeri da obori Đukanovićevu Vladu!
To je, međutim, glavni problem koji će mučiti Krivokapića - kako poentirati u parlamentu. Jer, veliko je pitanje da li bi na pozitivan odjek ideja o obaranju Vlade naišla kod, recimo, poslanika Pozitivne Crne Gore Darka Pajovića. I to u jeku crnogorske kampanje prema NATO. Darko Pajović je, protekle sedmice, obznanio da se u potpunosti slaže za spoljnom poltikom DPS-a i da neće saradnju sa onima koji su protiv NATO integracija. Time je lider Pozitivne anticipirao raskol u SDP-u i - makar indirektno - otvorio prostor za potencijalnu saradnju sa Đukanovićem. Vrhu DPS-a, izmrcvarenom pregovorima sa Krivokapićem, svakako da bi prijala ideja da koalicija ,,proširi koalicioni kapacitet“. Sa poslanicima Pozitivne, ali i nekim drugima ,,koji to žele“, poput Milićeve SNP ili makar pojedinih poslanika te stranke.
Ravnoteža moći
Osim toga, mnogi su zaboravili da politička matematika nije baš tako jednoznačna kombinatorika. I da Đukanović ima u rukavu neke vrlo izvodljive operacije u Skupštini.
Kao potencijalnu kontramjeru, DPS bi, u slučaju pokušaja izglasavanja nepovjerenja Vladi, mogao predložiti - smjenu Krivokapića sa mjesta prvog čovjeka parlamenta. Za takvu nakanu opet je potrebno - 41 poslanički glas. Što će reći, sadašnjoj koaliciji, sa pridruženim glasovima nezavisnih poslanika Damira Šehovića i Mića Orlandića, potrebne su još samo - dvije podignute poslaničke ruke.
Da li iko misli da bi za Đukanovićev DPS to bio nedostižan broj potrebnih glasova?
Upravo ta kontramjera, makar i kao potencijalna opasnost, baš kao i očekivanje poziva za NATO - što podrazumijeva stabilnost vlasti u Crnoj Gori - mogla bi usloviti svojevrsnu kohabitaciju Đukanovića i Krivokapića po kojoj bi predsjednik SDP-a progutao knedlu u vidu nezavisnih ministara u Vladi, a predsjednik DPS-a novo natezanje u parlamentu sa SDP-om i dijelom opozicije.
Takva ravnoteža moći i straha Krivokapića i Đukanovića bi ipak imala oročen rok trajanja, jer redovni rok za naredne parlamentarne izbore je proljeće naredne godine. A do tada je - puno vremena i moguće je novo miješanje karata na vreloj političkoj sceni Crne Gore. (Pobjeda)
