Etnološkinja Mileva Pejaković-Vujošević objašnjava da savremeni način života i protok vremena sve više potiskuje tradicionalne narodne običaje, te da je ta pojava zahvatila ne samo urbane sredine već i selo kao važnog čuvara narodnih običaja. Neki od njih su, kako ističe, potpuno nestali, neki se na nov način obilježavaju, a postoje i oni običaji koji su uspjeli da očuvaju svoju autentičnost do današnjih dana. Među običajima koji su potpuno isčezli izdvaja Ivanjdanski običaj u kotorskom naselju Škaljari.
- Tog julskog dana bio je običaj da momak i djevojka stavljaju cipelu na rame i zajedno je nose tako silazeći stepenicama sve dok ona ne padne niz stepenice. Vjerovalo se da će se mladić oženiti ili djevojka udati za onoliko godina koliko stepenica ,,skoči“ cipela. Ako bi ona pala na stepenicu na kojoj se nalazio onaj koji ju je nosio, vjerovalo se da će iste godine u kući biti veselje - kaže Mileva Pejaković-Vujošević.
Iščezli običaji
Prema njenim riječima, duh davne tradicije vezane za svadbene običaje u današnje vrijeme je uglavnom iščezao.
- Nekada su se mladić i djevojka tajno sastajali sve do vjeridbe, a i kada bi se vjerili rijetko su izlazili. Danas je to drugačije i mladi se slobodno viđaju, izlaze i provode prije vjenčanja. Sam čin venčanja se obavlja u crkvi, opštini, ali sve češće matičar zaključuje građanski brak na mjsetu gdje se održava svadbena cermonija. Svadbe se danas rijetko priređuju u kući, veselja se uglavnom organizuju u restoranima. Rijetke su i povorke svatova u narodnoj nošnji. Tradicionalna prćija nekada se stavljala u djevojačku škrinju, ona danas ima drugi sadržaj i zavisi od materijalnog statusa porodice. U mjestu Muo, prilikom iznošenja djevojačke škrinje iz njene kuće, jedan od muškaraca razbijao je flašu sa vinom o ivicu škrinje i tom prilikom govorio ,,kada se od ovih komadića flaše napravi ponovo flaša i vino sakupi tada da se mlada vrati u ovaj dom“ što je značilo nikada. Taj običaj više ne postoji - objasnila je etnološkinja.
Pejaković-Vujošević kaže da su se vremenom izgubili i oni običaji koji su vezani za rođenje djeteta. Ona ističe da se ranije znalo da buduća svekrva ili đever snahi daju šipak na pragu od kuće kao simbol punoće u njoj, ,,prvenstveno želeći snahi da rodi mnogo djece“.
- Nekada je postajalo vjerovanje da trudnica za koju se govorilo da je u blaženom stanju, ne smije preskakati ogradu ili konopac jer se strahovalo da bi pri porođaju pupčana vrpca mogla da se veže djetetu oko vrata. Porođaj se ranije obavljao kući gdje su iskusnije žene radile posao babice – rekla je Mileva Pejaković -Vujošević .
Ona konstatuje da su do današnjih dana, najsnažnije očuvani vjerski običaji. Među njima ističe Božić, praznik koji okuplja porodicu.
- Sječenje badnjaka, badnja večera, dolazak polazanika, samo su neki od običaja koji odolijevaju vremenu. Danas su božićni običaji prilagođeni gradskoj sredini. Badnjaci se često lože na otvorenom prostoru. Slavljenje ovog praznika je masovnije nego u nedavnoj prošlosti. To se isto može reći i za obilježavanje slave i krsnog imena – priča etnološkinja.
Ona ističe da zahvaljujći predanom radu brojnih autora, među kojima izdvaja prije svega Vuka Karadžića, Jovana Vukmanovića, Jovana Erdeljanovića, Antuna Tomića i Špira Kulišića običaji stari nekoliko vjekova sačuvani su od zaborava u mnogim knjigama. U njima su „pohranjena“ tradicionalna vjerovanja, brojni običaji, svetovni i religijski.
- Očuvanje tradicije, tradicionalnih vrijednosti i običaja, važnih segmenata nematerijalne kulture, važno je za očuvanje kulturnog identiteta jednog etnosa. Ubrzani tehnološki razvoj i upliv novih tehnologija u svakodnevni život i trend globalizacije neminovno potiskuje tradicionalno. Zato treba raditi na revitalizaciji tradicionalnog kako bi se osujetio nestanak mnogih važnih elemenata tradicijske kulture - kazala je Pejaković-Vujošević.
