Kao gost i član benda Džibonija (Gibonni), naš sagovornik je u nedjelju uveče nastupio ispred Katedrale Svetog Tripuna. Uz ne mali doprinos Dedića, poznati hrvatski muzičar priredio nezaboravan koncert koji je trajao čak dva sata, u okviru XIV Don Brankovih dana muzike ovogodišnjeg KotorArta.
Renomirani muzičar kojeg crnogorska publika zna ne samo po nastupima sa muzičkim zvijezdama regiona, već i kao izuzetno uspješnog sina dvoje legendarnih umjetnika, Arsena Dedića i Gabi Novak, za Portal Analitika podsjeća da već dugo sarađuje sa Gibonnijem.
- Ovo nam je desetogodišnjica saradnje, koju smo počeli da slavimo u beogradskom Sava centru sa tri koncerta koje smo održali prošlog decembra. Bilo je perioda u životu gdje smo se razišli, gdje je on krenuo nešto više svojim putem. Ostali smo u kontaktu, i sada smo se ponovo skupili. Moram priznati, uz roditelje, zatim Massima Savića, etno džez pjevačice Tamaru Obrovac, Lidiju Bajuk - on čini neku moju "familiju" - ljude s kojima sam najduže i s kojima me, osim glazbe, veže prije svega povjerenje i prijateljstvo. Zato sam vrlo sam srećan što sam s njim nastupao u Kotoru - kaže Matija Dedić.
Među regionalnim saradnjama svakako treba pomenuti i ime koje ga povezuje s crnogorskom muzičkom scenom - Marijana Zlopaša.
- Nikako da se sretnemo, ali smo u kontaktu. Vrlo je draga cura. Upozno sam je kada smo je Arsen i ja pozvali da bude gošća na koncertu na "Kolarcu" u Beogradu, a zatim smo snimili i pjesmu. I ovim putem je pozdravljam - poručuje on.
Individualac - na oca: Svi za koje Dedić kaže da predstavljaju "njegovu familiju", sinonim su za kvalitet na regionalnoj muzičkoj sceni. Njihov zajednički uspjeh traje u kontinuitetu već pola vijeka. No, sa Gibonnijem koji se na širem prostoru jednako dokazao kao autor i kantautor, Dedić ima poseban odnos.
- Činjenica da sam, osim muzike za svog oca, snimio album za Gibonnija, a planiram i za druge. U njemu sam pronašao nešto više nego kod drugih kolega, uz dužno poštovanje prema ostalima. Pomenuo bih i saradnju dugu tek tri godine sa Zoranom Predinom. Eto, jednostavno, imam sreće da me zovu u svoje projekte... Svi oni mi daju određenu slobodu, koja je i preduvjet neke suradnje, jer sam izraziti individualac - a to vučem od oca. Našli smo jednu divnu kemiju: ja njih volim, cijenim njihovu glazbu, a s druge strane odmaraju me od mog strogo "džezističkog" pristupa - kaže sagovornik Portala Analitika.
Ono što ga najviše opušta na tim "radnim odmorima" je, prema njegovim riječima, to što "fokus nije samo na njemu".
- U godinama sam kada mi sve više odgovara da sam sideman, nego da sam frontman. Osjećam se fino usidren sa kolegama u većem kolektivu i to mi jako paše. Kada si frontman, iz mnogih razloga - i organizacijski, i artistički - veliki je fokus na tebi, i to zna da zamori. Zato mi ovakve stvari - gdje sam u bendu, gdje je kombi - super pašu jer me vraćaju u tinejdžersko doba.
A to tinejdžersko doba uvijek se vezuje za slobodu putovanja, kako stvaranja, tako i mnogo čega drugog.
- Da, jer kao mlađi, bili smo slobodniji jer nismo bili ni oženjeni, niti smo imali djecu. Danas je to nešto drugo, ali - opet - uhvatiš i jedan dio toga. Divno je to!
Kotor ispred svega: O gradu u kome je u nedljeju ponovo nastupao, govori biranim riječima.
- Posebno sam sretan što sam u Kotoru treću godinu za redom, i na tome bih zaista zahvalio prvom čovjeku Don Brankovih dana muzike, Ratimiru Martinoviću. Bio sam sa Massimom, pa s roditeljima i sada sa Gibonnijem. Postaću ovdje domaći, "kućni" - kaže on skromno.
Publika u Crnoj Gori sjeća ga se ne samo po gostovanjima u Kotoru. Tako je nedavno nastupio u Tivtu sa Vesnom Pisarović, kako kaže, "kolegicom koja je sa estrade otišla u džez".
- U Budvi sam bio prije neku godinu. U Podgorici sam nastupao više puta. Lani sam bio kod Ramba Amadeusa u Herceg Novom. Dosta sam u Crnoj Gori. Ljeti uvijek dođem jedanput, nekad i dva puta. Super - nabraja Dedić.
A na pitanje da li je za tako česte (radne) posjete, možda, zaslužno ono malo crnogorskih gena koje nosiš u sebi, on spremno odgovara:
- Kako da ne! I drago mi je što smo počeli tu temu. Crna Gora jeste blizu i šteta što nema neki avion iz Splita da se brže stigne. Ja ljeti dosta "zujim" s familijom i volio bih da svi zajedno dođemo ovdje, da Crnu Goru vidi i supruga, a pogotovo kćerka. I sve to zbog tog djelića mene koji, u stvari, i nije tako mali, zbog tih kuća i korjena u Kučima kod Podgorice, odakle sam čuo da su Dedići. Otac je tamo bio, ali ja još nisam. I kćerka Lu me pitala za to porijeklo, kada sam nedavno gostovao u Porto Montenegru u Tivtu. Ona sada ima 13 godina i putem Interneta vlada brojnim informacijama. Zato bih zbilja volio da je dovedem sljedeće godine. Ako ne dođem poslovno, makar da "skočim" ovdje na četiri, pet dana, jer je šteta da ne vidi jednu zemlju koja je tu, uz Hrvatsku, i gdje zbilja ima jedan dobar dio korjena - s ponosom priča Dedić.
Tako će Crna Gora, vjerovatno, i naredne godine biti u prilici da ugosti ovog vrhunskog umjetnika.
- Lijepa je Crna Gora, ima tu zbilja svega i svačega. Nisam vidio, recimo, Sveti Stefan. Nisam bio ni u Baru - čujem da i tamo ima neke kulture... Ipak, izdvojio bih Kotor. Nemam potrebu da nekome podilazim, ali Kotor kao grad je zbilja nešto specifično. On je jedan bombon! Čuo sam da ima i džez klub, "Evergreen" i gazda je super. Sve je jako lijepo... Pa, vidjećemo. Ne bih da budem ovdje "kućni", nego barem da budem turistički - otkriva nam Dedić.
Kristina JERKOV
Foto: KotorArt/Duško Miljanić, avaz.ba
