NATO

VLAHOVIĆ: Istorijski kompromis

Sada je jasno da je bio uzaludan napor da se kao osnovna potreba crnogorske politike nametne tzv. "nacionalno pomirenje". Izgubljene su bar tri dragocjene godine, u kojima su politički procesi, ideje i teme, naročito u opozicionom segmentu, bili pod uticajem stava koji je najbolje opisao jedan od glavnih učesnika u tom zamešateljstvu, navodi u autorskom tekstu za Dnevne novine predsjednik Cdu Miodrag Vlahović.
VLAHOVIĆ: Istorijski kompromis
Portal AnalitikaIzvor

Piše: Miodrag Vlahović

Naime, u pokušaju da objasni zašto je i kako želio da stvori (i kontroliše) politički savez sa najradikalnijim predstavnikom iz tzv. srpskog političkog korpusa u našoj zemlji, taj nam se uticajni građanin izrekao: "Pa moramo im nešto dati!" Mislio je, naravno, na crnogorske Srbe, tj., preciznije, na političare koji igraju uloge njihovih vođa.

Na njegovu žalost, ta "uzimala-davala" politika se nije baš najbolje pokazala. Rezultat je nekoliko prepolovljenih partija i problemi u Skupštini da se obezbijede kancelarije za brojne nezavisne poslanike. 

Ideja o nacionalnom pomirenju je, dakle, potrošena i prije nego što je stavljena u promet. To i nije bilo pomirenje, već pokušaj paktiranja i političkog ortakluka, promovisan kao nekakav "srpsko"-"crnogorski" paket-aranžman, zarad kojeg je trebalo, između ostalog, ćutati o NATO, ne pominjati Srebrenicu i slične neprijatne "sitnice", a Murino redovito obilaziti i liti krokodilske suze nad tragičnom sudbinom nedužnih i slučajnih žrtava NATO intervencije u Crnoj Gori. 

Takva papazjanija i obmana je završila kako je trebalo i kako je morala. Ovih je dana na izdisaju, iako ćemo do septembra slušati o protestima, čiji je scenario, sasvim simbolično i već viđeno, započeo pečenim volovima i organizovanim autobuskim transportom.

Istinska potreba crnogorske politike je na sasvim drugoj strani. 

Umjesto lažnog nacionalnog pomirenja (u Crnoj Gori se nisu svađale vjere i nacije, već je ideja zajedničkog života odnijela prevagu nad ksenofobičnim projekcijama i nabijeđenim strahovima od crnogorske nezavisnosti, pa se tu nemamo što, niti ćemo se miriti - jer to i nije za mirenje), našoj zemlji je potreban istorijski dogovor ozbiljnih političkih snaga koje Crnu Goru doživljavaju kao svoju jedinu domovinu. 

To je suština i tu, zapravo, i nema potrebe za nekim posebnim "filozofiranjem". Ideja da smo u ovoj zemlji svi zajedno, svi jednaki i svi svoji na svome treba da dobije svoju logičnu istorijsku potvrdu i na ravni "visoke politike".

Referendum o nezavisnosti je, dunque, završen. Ko je učestvovao - učestvovao je. Rezultat nekima nije pričinio zadovoljstvo, ali će generacije koje dolaze učiti da je miran i demokratski način kojim smo došli do te odluke bar jednako vrijedan kao i sama odluka o obnovi nezavisnosti. 

Političke snage koje su iskreno opredijeljene da učine nešto konkretno u procesu izgradnje crnogorskih demokratskih institucija i njihovih kapaciteta ne treba da čekaju tu svijetlu budućnost. Jer, ni ona neće ni doći "sama od sebe".

Ti crnogorsko-srpski političari treba da pređu naš domaći Rubikon. To nikako neće moći ako ostanu učaureni u idejama koje su diskvalifikovale njihovu politiku posljednjih dvadeset i pet godina. Ratovi su izgubljeni, privremene državne konstrukcije propale, crnogorski referendum uspio ... nebo nije palo ... a u Srbiju se može i sa ličnom kartom. 

Bez te potrebne promjene, njihova će politika dovijeka trpjeti od suštinske konfuzije i konstrukcione greške - da "režim" doživljavaju kao državu, a državu kao režim. 

Nastupajući događaji - odlučivanje o NATO članstvu i parlamentarni izbori - otkriće nam  da li među crnogorskim Srbima ima lidera narednog za taj istorijski iskorak.

 

Autor je predsjednik Crnogorske demokratske unije 

(tekst je uz dozvolu autora preuzet iz Dnevnih novina)

Portal Analitika