Osnova njihovog programa su bile dvije krucijalne violinske sonate - treća Edvarda Griga i jedina Sezara Franka, dok su spoljašnji balans obezbjedile kompozicije na početku - "Improvizacija" iz Blohove svite "Bal Šem" i na kraju koncerta "Baletske scene" De Berioa.
Koncert Radulovića i Favr-Kan zapravo je zapalio salu Crkve Svetog Duha. Ovakvu podršku publike jedino je na Don Brankovim danima muzike imao Ivo Pogorelić i, djelimično, Denis Macujev. Dokaz da je Radulović ne samo poznat u Crnoj Gori, već i popularan jeste i to da su karte više dana prije događaja bile rasprodate, pa je za umjetnike tog formata svakako potreban veći prostor.
Čime je sve to Nemanja zaslužio? Prije svega, on je umjetnik koji je paradigma sadejstva talenta, harizme i intelekta. Sve to, prožeto dubokim osjećajem za muziku, čini da Radulović svoju interpretaciju empatično prenosi na publiku. Potom, Radulović odavno uživa reputaciju priznatog svjetskog umjetnika koji redovno nastupa s vodećim svjetskim orkestrima u najpoznatijim dvoranama. Ono što je u klasičnoj muzici popularno, a u interpretaciji virtuozno, Radulović je spojio kroz djelovanje ansamblа "Đavolji triler", poznatom po briljantnim nastupima. Zatim, kada je riječ o priznanjima, Radulović je svoje uspjehe te vrste krunisao prošle godine potpisivanjem ugovora s izdavačkom kućom "Dojče gramofon", čiji je postao eksluzivni umjetnik.
Šta nam o Nemanji govore program i interpretacija? Prvo djelo na koncertu, "Improvizacija", jedna od tri muzičke "slike" hasidskog života, koju je Ernest Bloh "ilustrovao" u sviti "Bal Šem", za Nemanju ima dvostruko značenje: Bloh je ovo djelo posvetio sjećanjima na svoju majku, s čime se Nemanja očigledno saosjeća, dok sama "Improvizacija" pruža interpretatoru slobodu, koja je velikim umjetnicima neophodna. Izvođenjem dvije sonate, Grigove u c-molu, op. 45 i Frankove u A-duru, Radulović je muziku učinio živim organizmom i ubijedio slušaoce da u muzici, barem ovoj, nema dosadnih i manje interesantnih odnosno inventivnih djelova, te da je sve stvar interpretacije. Takav stav je još uočljiviji bio u "Baletskim scenama" Šarla Ogista de Berioa. Fascinantno je bilo slušati kako Radulović iznosi paletu muzičkih karaktera, koji se veoma često smenjuju u muzičkom tekstu - pevljivo, ljupko, ekspresivno, energično, graciozno...A ko je Lor? Dešava se, naime, da veliki violinisti ne uspiju da pronađu adekvatnog partnera za scenu, pa pijanista često biva u sjenci sugestivnog i popularnog violiniste. Kada je riječ o Nemanjinoj partnerki, pijanistkinja Lor Favr-Kan zaslužuje sve pohvale. Lor je do sada snimila čak 11 kompakt diskova, a redovno nastupa kao solistkinja, kamerni muzičar i s orkestrima. Jasno je da se dugogodišnja saradnja ovo dvoje umjetnika temelji na principima međusobnog razumijevanja, što se svakako i primjećuje u njihovom zajedničkom nastupu. Način na koji Nemanja oblikuje fraze, u recimo Frankovoj ili Grigovoj sonati, identičan je pristupu koji ima i Lor.
I šta kaže publika? Posjetioci su, očigledno, bili potpuno egzaltirani, burne ovacije su umjetnike dva puta vratile na bis. Izuzetno je bilo ohrabrujuće slušati tu količinu aplauza, koja je za trenutak Crkvu Svetog Duha učinila svjetskom dvoranom. Siguran sam da će taj trenutak ostati u trajnom sjećanju mnogih.
Boris MARKOVIĆ
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
