Ovim riječima je istoričar umjetnosti Petar Ćuković otvorio sinoć u podgoričkog galeriji "Pizana" postavku mladog ruskog autora koju čine radovi nastali u okviru njegovog boravka u DEAC, i rada u ateljeu u zgradi nekadašnje kotorske "Jugooceanije".
Predsjednik Upravnog odbora DEAC-a, Marat Geljman, za kojeg Ćuković navodi da je "mastermind cijelog projekta koji ima izuzetan značaj za našu kulturu", zahvalio je vlasnici Ljiljani Milošević i galeriji "Pizana", te dodao kako će se u istom prostoru predstaviti još umjetnika koji stvaraju u okviru ovog projekta.
- Ima nekoliko vrlo jakih asocijacija vezanih za radove Ivana Pljušća. Za tradicionalnog umjetnika, boja je vrlo poslušan instrument. Kod Ivana boja postaje subjekt koji ima određene osobine, poput sposobnosti da teče, ali i nepokornosti. Na radovima umjetnika iz XX vijeka koji su pripadali tašistima, voda se kreće na dolje. Na ovim radovima, boja je samovoljna, kreće se u neobičnom pravcu i vidimo da je sam umjetnik distanciran od te boje. Moja druga refleksija povezana je s animiranim filmom, za stvaranje određenih svjetova koji se pojavljuju i iščezavaju. No, tu je još jedna refleksija vezana za portret na jednoj od slika. Naime, prvu izložbu koju sam vidio susrećući se sa radom Ivana Pljušća vezana je za iščezavajuće likove. Kada se portret pojavio, njegova funkcija podrazumijevala je da ga prenesete tačno onako kako izgledaju crte određenog portreta. Ovdje je ta funkcija iščezla, ali je portret ostao; kod Ivana i dalje postoji kliše portreta, kao što će, uostalom, postojati barem još 200 - 300 godina - naveo je Geljman.
Pljušć je saglasan sa njegovim riječima, te dodaje kako je njegovo stvaralaštvo u početku obilježilo portretisanje ljudi.
- Ali, portreti kod mene postaju i određeni predmeti ili predstave. Susreću se dva paralelna svijeta. Ja govorim o likovima, a fon koji se pojavljuje iza likova, govori o samom liku. Što se ovog o projekta tiče, bilo mi je posebno zanimljivo da se nađem u nekom ljetovalištu u vrijeme kada se završava turistička sezona. Taj projekat u dovoljnoj mjeri produžava moje umjetničko iskustvo od početka mog rada - zaključio je mladi ruski umjetnik.
Govoreći o Dukley European Art Community čiji projekti se realizuju od prvog dana ove godine, Ćuković nam je otkrio neke interesantne detalje vezane za nekadašnju "Jugooceaniju".
- Tamo, kao što znate, postoji više od 40 ateljea. Deset ateljea svakog mjeseca dajemo na upotrebu rezidentima DEAC-a. Neke koriste drugi umjetnici, pa je, između ostalog, 15 dato Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore i naši crnogorski umjetnici su u prilici da praktično svakodnevno komuniciraju sa našim gostima iz cijelog svijeta. Do sada je kroz te ateljee prošlo najmanje pedesetak stvaralaca, a tamo u svakom trenutku boravi deset umjetnika. Neki su tu dva, a neki tri mjeseca, u zavisnosti od dužine i obima projekta.
Ćuković je izuzetno zadovoljan načinom na koji su se stranici umjetnici - pretežno Rusi - gledaju na crnogorske stvaraoce.
- Svakodnevno razgovaram sa našim gostima-umjetnicima koji borave u okviru DEAC. Oni su se susretali sa značajnim crnogorskim umjetnicima, recimo Ilijom Šoškićem, Milijom Pavićevićem, Jelenom Tomašević, Natalijom Vujošević, Irenom Lagator, Milkom Delibašić, Igorom Rakčevićem. Svi imaju puno poštovanje prema onome što rade crnogorski umjetnici. Čak mogu reći da je jedna od najdramatičnijih, najposjećenijih otvaranja postavki bila kada je Ilija Šoškić uz svoju instalaciju "Token" izveo takozvanu "živu sliku" - kratki performans sa svojom kćerkom. Bilo je tu ljudi koji su plakali. Jedan fantastičan umjetnik iz Ukrajine, Anton Bazjuta rekao je da u životu nikada nije vidio snažiju stvar, koja ga je toliko dirnula kao ta "živa slika". Isto tako, provodeći ih kroz naše muzeje, govorio sam im o raznim umetnicima - i onim starijim, uključujući tako velika imena kao što je Petar Lubarda. Naravno da su svi veoma prijatno iznenađeni snagom, ozbiljnošću i međunarodnim nivoom onoga što su vidjeli u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju. Mene to ne iznenađuje, jer oni razumiju koliko su veliki i Lubarda i niz drugih umjetnika, uključujući Šoškića, a ni zato što u našem programu borave ozbiljni umjetnici - ispričao nam je Ćuković.
On dodaje kako nije imao sumnju da će gosti DEAC-a "prepoznati ozbiljne vrijednosti kod naših stvaralaca".
- Oni su čak i iznenađeni kako jedna mala zemlja i kako što je Cetinje, koje ima 15.000 stanovnika, ima tako seriozan muzej. Svojevremeno je Aleksandar Genis, poznati ruski pisac i esejista koji već odavno živi u SAD, kao gost u vrijeme kada sam bio direktor Narodnog muzeja, kazao rečenicu koju ponavljam svim našim sadašnjim posjetiocima, koji dolaze u okviru DEAC-a. Genis je rekao nešto što me potreslo, ali sam shvatio metaforu: "Muzej je već od grad, a možda čak i od same zemlje". Bio je impresioniran da Crna Gora ima veliku istoriju i veliki muzej umjetničkih djela koji apsolutno predstavljaju svjetsku vrijednost.
Na pitanje što možemo očekivati za zaokruživanje prve godine rada, Ćuković navodi da je u pripremi prvi godišnji katalog, gdje će biti objedinjeno sve što je do sada urađeno.
- Sa Narodnim muzejem smo načelno dogovorili da sredinom aprila napravimo našu godišnju izložbu. Dakle, sve ono što je bilo - od svakog umjetnika dovoljan broj radova - da predstavimo crnogorskoj javnosti ono što se dešavalo kod nas u okviru programa DEAC-a - zaključuje Ćuković za Portal Analitika.
