Biće da su osjećanja pomiješana kod zastupnika "mudre" politike da se o NATO ne govori, ili da se to pitanje proglasi "marginalnim, vještačkim, isforsiranim, nametnutim" i onim koje "dijeli narod". Zagovornika takve "strategije" ima u više stranaka i grupa, pa i u onima u kojima sjede i iskreni zagovornici crnogorskog članstva u Alijansi.
Poziv je, dakle, stigao - i sada treba donijeti odluku. To je prosta jednačina u koju staje sva dramatika istorijskog upita pred kojim se nalazi Crna Gora.
Kad se smire afekti i strasti zbog prispijeća dugo očekivanog saopštenja sa ministarskog savjeta Alijanse, ostaće nam dva važna pitanja.
Prvo je suštinsko. Naime, značaj poziva potencira potrebu da se stvori jedinstveni politički blok, koji će donošenje odluke da želimo da pristupimo Alijansi postaviti na prioritetno mjesto crnogorske politike. Tu će, svakako, biti potrebno i znanja i političke mudrosti, i strpljenja i svijesti da se shvati kako se život i politika ne završavaju na partijskim medjama, makar se radilo i o interesima najveće stranke. Odluka o NATO je od povijesnog značaja i tu se nije šaliti.
Kako će na poziv reagovati učesnici vanparlamentarnih razgovora o parlamentarnim stvarima, ostaje da se vidi. To je, ne, samo po tom pitanju, prilično šareno društvo. Ne bi bilo iznenadjenje da se u svemu tome neki od njih ne snadju baš najbolje. Njihovo dugo najavljivano okupljanje je sada marginalizovano, gotovo obesmišljeno NATO pozivnicom. Baš kao i ideja o prelaznoj vladi.
Drugo je pitanje "tehničko", mada se i ono tiče suštine: kako donijeti odluku? Novi parlament i većina stvorena oko ideje da Crna Gora treba da bude NATO članica bi bili sasvim primjereni i legitimni okvir i temelj takve odluke. Ionako će biti nemoguće voditi izbornu kampanju bez jasnog odredjenja o pitanju članstva. Novi skupštinski saziv će odražavati i stav crnogorskih gradjana o NATO.
Bez obzira na prethodno, ostaje i mogućnost koja je, svakako, legitimna: referendum se odavno promoviše - i sa strane otvorenih i od onih nevješto prikrivenih oponenata NATO članstvu - kao neophodna i nužna opcija, gotovo jednaka po važnosti sa zahtjevima (sasvim ispravnim, naravno) za promjenom izbornih pravila.
Opozicionari raznih boja i motivacija mogu ostati zatečeni upravo onim rješenjem za koje uporno tvrde da "režim" ne može prihvatiti. A što ako i tu griješe? Referendum kao odgovor. To bi, pored ostalog, dezavuisalo i posljednju liniju odbrane, tj. destrukcije kojom raspolažu.
Što bi, dakle, bio njihov odgovor na raspisivanje referenduma o NATO? Bojkot izbora je prijetnja, a ta prijetnja je i pregovaračka pozicija. Bojkot istovremenih izbora i referenduma nije ni jedno, ni drugo.
(Nećemo, naravno, razmatrati situaciju u kojoj bi ljutiti oponenti članstva u NATO-u bojkotovali izbore i istovremeno agitovali da što više njihovih sljedbenika istoga dana učestvuje na referendumu. To bi tek bila nemoguća misija!)
Kako će se sve to rasplesti, saznaćemo u sedmicama i mjesecima pred nama, oslobodjeni, bar, plitke ideje kako je NATO nevažno i marginalno pitanje.
Danas treba da proslavimo pozivnicu saveznika da im se pridružimo. Crna Gora je zaslužila taj poziv.
Sjutra nas očekuje obaveza da potvrdimo naš interes i želju da budemo u Alijansi. To će, poslije nezavisnosti, biti naša najznačajnija odluka, koja će otvoriti vrata drugim potrebnim promjenama u našoj Crnoj Gori.
Autor: Miodrag Vlahović predsjednik Cdu
Komentari ()
