Pišem Vam u ime moje majke, i u ime svih onih majki koje nijesu obuhvaćene ovim zakonom o doživotnoj naknadi za majke, koje imaju troje ili više djece. O majkama koje nikada nijesu radile. O majkama koje su živjele daleko od grada... O majkama koje nijesu imale kome da ostave svoju djecu i da idu da se prijavljuju na biro rada. O tim majkama Vam pišem. Jer me boli... Jer su one te koje su, možda,i najviše zaslužile tu nadoknadu- ovog puta diskriminisane.
Ako ovaj zakon treba da podstakne majke da rađaju, ako je zakon usvojen radi porasta nataliteta, ne razumijem kakvu ulogu tu igra da li su one radile, ili da li su bile prijavljena na birou za zapošljavanje. Šta sa svim onim ženama, majkama, šta uostalom i sa mojom majkom? Zar te žene ne zaslužuju nacionalnu penziju? Znam da moje pismo neće puno toga promijeniti. Ali želim da znate da me boli. U moje ime. U ime moje majke. U ime svih majki koje su na ovaj način diskriminisane. Da li se iko od Vas zapitao da li je zakon dobro postavljen? Da li je izvršena diskriminacija za majke koje su na pravi način pridonijele rastu nataliteta u našoj domovini? Dodatno je opterećen budžet, a pravi efekat je izostao. Govori se u medijima da usvojene dopune zakona treba da doprinesu stvaranju države socijalne pravde. Pa Vas ja pitam da li se pravda stvara diskriminacijom? Valjda ako se želi stvoriti socijalna pravda u državi onda treba preraspodijeliti dohodak na one kojima je to najpotrebnije, a to su žene koje nikada nijesu radile, jer su morale da brinu o djeci (složićete se sa mnom nije isto imati troje,četvoro ili više djece), majkama koje nikada nijesu osjetile zadovoljstvo primanja plate, ženama koje na drugi način nemaju prava na penziju, jer nemaju godine radnog staža. Majkama koje su rađajući svoju djecu, brinući o njima, školovajući ih izgleda izgubile pravo na bilo kakvu naknadu. A koliko je takvih majki? Onih dobroćudnih žena, čiji se glas nije čuo ni ovog puta. Koje nijesu štrajkovale. Nijesu organizovale proteste, demonstracije. One koje vole svoju zemlju. A znam da ih boli. Diskriminisane su jer su bile domaćice, jer su imale puno djece i nijesu imale vremena za dolaske do biroa za prijavljivanje ili za traženje posla. Izostala je naknada za one koje su najviše radile. Za one koje su rodile više od četvoro djece. Za one koje zaslužuju ako ništa drugo onda barem da se pomenu. A zaslužuju mnogo! Biti DOMAĆICA –je podvig ravan monaškom ponašaju.
Milica MILOVIĆ, kćerka
