Autorka teksta Nina Ožegović podsjetila je na početku kako su stavovi koje je na svom blogu "Slamka spasa" iznijela glumica i osnivačica teatra Mala scena Vitomira Lončar izazvali iznenađenje u dijelu pozorišnih krugova u Hrvatskoj, ali ne zbog ocjena vezanih uz poetiku i estetiku Pipa Delbona, jednog od najoriginalnijih i najnekonvencionalnijih pozorišnih umjetnika današnjice - jer svakome je dopušteno vlastito mišljenje i procjenjivanje umjetničkog djela - nego zbog njenih opaski vezanih za rad stranaca u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Uporedo s tim, desio se i skandal u splitskom HNK kada je Dinko Bogdanić na nacionalnoj osnovi izvrijeđao rumunsku balerinu, koja je onda zatražila pomoć ambasadora svoje zemlje.
Po mišljenju redatelja Paola Mađelija, koji je ostavio dubok trag u teatru i glumištu ovog regiona, a uskoro počinje da režira Kosorovu "Ženu/Nepobjedivu lađu" u zagrebačkom HNK-u, ne postoje domaći i strani umjetnici, jer svi pripadaju umjetnosti, koja je svjetska i ne poznaje granice.
- Moram priznati da ne razumijem dilemu oko domaćih i stranih umjetnika. Da li se to odnosi na onaj slogan "domaće je domaće"? Znači li to da Karavađo i Rubens ne bi mogli zajedno da rade jer je jedan bio Italijan, a drugi Belgijanac? Mikelanđelo je rođen blizu Areca, a Leonardo u Vinčiju pored Firence u Toskani. Jesu li oni Toskanci ili svjetski umjetnici? Počinjem da radim u HNK i sigurno neću umjetnike dijeliti na domaće i strance. Svi umjetnici su pripadnici jedne lude, kreativne porodice koja ne poznaje granice, i pripadaju cijelom svijetu. Umjetnici nijesu kobasice i ne dijele se po državama ili regijama. Ja imam hrvatsku ličnu kartu u kojoj je upisana adresa u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu. Da li bih trebao da dam krv na analizu da se utvrdi moja nacionalnost? Ako je to potrebno, neka se onda pozove i doktor Mengele. Takav način razmišljanja podsjeća me na početak devedesetih, kada se potpisivala peticija protiv stranih reditelja u Hrvatskoj. To je povratak u devedesete i očito je da Vitomira Lončar gura tu opciju. Ili neko gura nju da gura takvu opciju - poručio je Mađeli, dodajući da je Delbono zanimljiv umjetnik koji je nekoliko puta radio predstave kod njega u pozorištu u Pratu.
Ni dramaturškinja Željka Udovičić ne razumije pojam "stranci" u teatru jer većinu svog života, kako kaže, provodi radeći kao dramaturg negdje gdje bi je mogli da je okarakterišu kao "strankinju".
- Ja, pak, tu vrstu diskriminacije, na sreću, nikad nisam osjetila, a radila sam kao dramaturginja u Italiji, Njemačkoj, BiH, Srbiji, Francuskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Venezueli, Kolumbiji. I bilo bi mi žao da nisam bila dobrodošla. A jesam! I tamo sam promovisala hrvatske pisce, a i glumce. Na primjer, Goran Navojec igrao je glavnu ulogu u teatru u Bonu, a radila sam i hrvatske tekstove. Pri tom je miješanje kultura, iskustava i mentaliteta nešto što osigurava i obogaćuje umjetnički izražaj svake sredine, te pokazuje i prokazuje multikulturalnost u koju se svi tako rado zaklinju, a ona mora biti - i jeste - osnova kulturološkog promišljanja onoga o čemu želimo da govorimo. Osim toga, teatar doista ne poznaje nacionalnosti, niti ih razlikuje. Mi smo navikli da budemo razumljivi i potrebni jedni drugima i bez prevodilaca, pasoša i državljanstva. Prije tri sata doputovala sam iz Firence gdje je predstava u kojoj sam bila dramaturškinja doživjela stotu izvedbu i niko nije propustio da mi kaže "Hvala!" iako moje ime Željka jedva uspijevaju da izgovore. Sljedećeg mjeseca tamo, na toj pozornici, igra Pipo Delbono. Eto. Istina: ima dobrih i loših predstava. Ima glupih i pametnih ideja. Ali nema i ne smije biti stranaca i naših. I zatvorenih umova - poručuje Željka Udovičić.
U konkretnom slučaju praizvedbe "Jevanđelja" Pipa Delbona, dakle koprodukcije sedam evropskih teatara među kojima je i zagrebački HNK, Lončar je zasmetalo je što "na povijesnoj hrvatskoj pozornici u matičnome hrvatskom kazalištu, autorski tim nove produkcije čine isključivo strani državljani, a i ansambl je većinski sastavljen od stranaca". U svom tekstu pozvala se i na Vilima Lesića koji je "1860. potjerao s pozornice njemačke glumice i rekao: Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik".
Zasmetali su joj i italijanski jezik i "amateri" iz Delbonovog pozorišnog ansambla, inače osobe s posebnim potrebama, poput gluvonijemog glumca i mladića s Daunovim sindromom, čijim se uključivanjem u svoje projekte Delbono godinama bori protiv njihove diskriminacije i isključenosti iz društvene zajednice, potvrđujući svoju angažovanost i humanost, kao i zalaganje za društvo jednakih. Na kraju je zaključila da smo "napokon, bez pobune i sasvim mirno, maknuli hrvatske (zaposlene) umjetnike s njihove pozornice i umjesto njih doveli strane amatere".
Izvor: Tportal.hr/Nina Ožegović
Foto: jutarnji.hr
