Ona je na drugoj promociji ovogodišnjeg 8. Zimskog salona knjige predstavila svoju novu knjigu "Noć kada su došli svatovi", prvi dio trilogije "Kazna za greh". Zbog velikog interesovanja njene čitalačke publike u Srbiji, nastavak će se pojaviti u prodaji već 9. februara, a treći dio u junu.
- Moram da kažem da sam ovo sad uradila i nikada više; prvo - pisala u rokovima, što mi je užasno naporno. Drugo, do sada sam knjige izdavala otprilike na dvije godine, a sada će se desiti da za nekih osam, devet mjeseci izdam tri, što je za mene ubistvo. Bukvalno, kao da sam na drogama: ne spavam, ne jedem, mučim se, pričam sama sa sobom, svi moji mi smiju. Nikada nisam imala ovakve stvaralačke muke, tim prije što me prosto prijem kod čitalaca prve knjige obavezao da stvarno moram da opravdam povjerenje cijele trilogije - opisuje ona.
Iako je mnogi pamte prije svega kao TV novinarku, Bačić Alimpić podsjeća da se još prije dvije godine povukla sa malih ekrana, i u potpunosti posvetila pisanju. Kada je riječ o stalnom "rovovskom ratu" između književnica i spisateljica, ona ima precizan odgovor:
- Mislim da su mnogi skloni da brkaju babe i žabe, ali protiv toga niti hoću niti mogu da se borim. Ja sam završila jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik u staroj Jugoslaviji, kada smo svi bili jedna velika zemlja. I kod mene su književnost i novinarstvo potpuno odvojene stvari. Novinarstvo može da mi pomogne u književnom radu kada istražujem istorijsku građu određene epohe ili ličnosti, i vjerovatno se bolje u tome snalazim nego neko ko nikada nije radio kao novinar. Ali, moj književni izraz neka nikakve veze ni sa jednim novinarskim stilom.
Čitanje joj je obilježilo dobar dio života, priča Bačić Alimpić. Pa iako je novinarstvo obilježilo, nema namjeru da se vraća toj profesiji.
- Ako se samo ja pitam, i ako samo ja budem mogla da biram, nikada se neću vratiti novinarstvu, posebno ne televizijskom. To je jedna divna profesija, nekada je bila i časna, barem u Srbiji, a mislim da to više nije. Kada je riječ o televizijskom novinarstvu, tu smo dotakli dno. Ako pogledate zabavne programe, to su samo rijaliti emisije, one koje imaju svoju TV publiku i gdje se promovišu kriminalci i starlete, prostitutke... To je daleko od svega onoga što sam ja učila davnih osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali, svijet se mijenja, ide se naprijed. Ja ne želim da budem dio takvog novinarskog miljea. Mislim da pisanje negdje predstavlja neku vrstu terapije i bijega od ovog svijeta u kome živimo.
Naša sagovornica nerijetko je svrstana u one autorke u čijim djelima centralno mjesto zauzimaju žene, kako ona ističe - heroine.- Moj urednik mi kaže da sam opsjednuta glorifikacijom žene. Možda jesam, možda je on u pravu, ali ja to i duboko lično mislim. A sve što mislim to i pišem, sve što osjećam to i pišem. Smatram da žena zaslužuje posebno mjesto, ne samo u književnosti, nego uopšte. Pri tome nisam ni feministkinja, niti Bog zna kako emancipovana. Supruga sam i majka, ali smatram da ženski likovi zaslužuju apsolutnu pažnju i u književnom svijetu.
Ona dalje potcrtava kako je sve "svar izbora", te da svaka žena može i treba da uspije, bez obzira u kakvom okruženju živi.
- Najveći kompliment koji sam dobila kada je u pitanju knjiga "Noć kada su došli svatovi" bio je taj što su mnoge moje poznanice i prijateljice koje imaju kćerke od 14 i 15 godina rekle: "E, ovo mora moja kćerka da pročita". Ja se trudim da stvar izbora bude u svakoj priči koju izmaštam - jer svi moji romani su fikcija, osim što su tačne istorijske činjenice koje navodim. Ova trilogija počinje pričom o dva mlada bića, Emiliji i Mihailu, u vremenu kada su bile veoma izražene staleške podjele, kada nije bilo jednako školovati žensko i muško čeljade, naprotiv... Dakle, upravo o tome da je sve stvar izbora, volje, hrabrosti, pa čak i pored strogih moralnih normi, stigmatizacije i čega god. Mislim da žena može i da bi trebalo da se izbori za ono što joj pripada, jer to svakako zaslužuje. I mislim da joj ne pripada ništa manje nego muškarcima.
Nakon višegodišnjeg života u Kanadi, Bačić Alimpić i njena porodica odlučili su da se vrate u Srbiju. Za nju, koja je veoma teško podnijela život daleko od svojih prijatelja i navika, to je bio pravi izbor. Međutim, kaže da njena 16-godišnja ćerka u tome ne dijeli njen entuzijazam. Iako će joj to teško pasti, priča naša sagovornica, odlučila je da joj "ne siječe krila", već je u potpunosti podrži u namjeri da svoj život nastavi daleko od porodice.
- Ako je to ono što ona želi, ja mogu samo da je podržim, da joj pomognem koliko mogu i da joj poželim sreću. A i to je opet stvar izbora. Jer, kada bih joj rekla da ne može da ide, pola mog srca će pući - kao što će i pući kada ona jednog dana ode. Mislim da se ljubav, ona istinska, prava, bezuslovna, sastoji upravo u tome da one koje najviše volite pustite da odu.
Ipak, kada bi joj kćerka rekla da bi željela da se bavi novinarstvom - praktično bi ostala bez riječi.
- Ne bih joj to nikada savjetovala. Možda bi to mogli da budu neki drugi mediji - komunikacija, tipa pozicioniranja proizvoda, nešto kao odnosa s javnošću... Ali, novinarstvo danas bilo gdje u svijetu - to je posao koji sisa krv. Uostalom, i sami znate da je taj posao hljeb sa sedam kora. Ja zbog novinarstva imam probušen omotač želuca na tri mjesta, oslabljeno srce i još milion drugih stvari i ne bih to poželjela svom djetetu - zaključuje Bačić Alimpić.
K.J.
