... I te priče potvrđuju da je paganski svijet kuburio s demonima, borio se protiv njih nekim ritualima... - Toliko je krvi žednih stvorova koje je svjetsko predanje zapamtilo, da bi bilo nemoguće imena im svima navesti. Zato ću tekstu pripisati samo nekoliko demona... No, prije toga, jedno bitno razjašnjenje. Tiče se psihološkog i duševnog izvora jame iz koje smo vadili zloduhe. Znate, nas su uvijek tlačili bližnji. Mislim da je malo prostora poput ovog po kom mi hodimo - koje, opet, tako čvrsto krije činjenicu da su nam preci stradali od predaka, da i mi sada žvaćemo jedni druge, i da će najvjerovatnije potomstvo pojesti upravo naša djeca. Kad se tlačitelji potroše (rastlače) onda one žrtve što prežive počinju da se svete. I tome nikad kraja. Ciklus proganjanja i klanja se autoresetuje i samoosvježava. Iz tog užasa, umjelo se izmišljati da su familije uništene zbog pojave usoljenika, aveti, likana, Starpanje, Zagrivuka... Mi smo, zapravo, tako izopačene ljude presvlačili u čudovišta, ali im učinjeno nijesmo korigovali... niti imali potrebe da zeru „lošeg“ dodamo.
Zlo je, naime, ostavljeno netaknuto da se legendama prenosi. Zato kada vam kažu da je neku cetinjsku ili nikšićku porodicu pojeo mrak sa demonsko crvenim očima - zapravo govore o čovjeku (sunarodniku) koji je zlo učinio, ali ga tada od straha nijesu smjeli pravim likom predstaviti - ističe Popović. Prema njegovim riječima, ako se povuče paralela između paganskog i hrišćanskog perioda, nečastivi je „sačuvao ćud“, a promijenio „dlaku“. - Demoni su samo promijenili prezime. Hrišćani ih nazivaju đavolima. U vremenu pređašnjem, onom prije Biblije, imali su nešto izvornije značenje i nabrajane su im kolijevke. Zapravo, mnogoboštvo se prelilo u jednu bocu, ali vjerovanje u sile mraka nije dirano. I dalje su na raspolaganju gajbe i gajbe jaja sa zamecima manjih ili većih karakondžula. Pitajte ljude sa Vučja koliko vukolikih spodoba razlikuju. Faliće vam prstiju prilikom nabrajanja. Opet, da se vratimo duševnom stanju... Dobro činjenje je očigledno i nije mnogo široka radnja. Zlo je modulirano, nijansirano i zapetljano. Ima pakosti koje se kriju iza nečeg što se podvodi pod „čast“, „istina“ ili „neophodno žrtvovanje“. Zato je opačina tako egzotična u svojoj srži... Mijenja perike, mećući ih na istu ružnu tintaru. Zato se i ne treba čuditi da su nam zlodusi preživjeli i zašli u moderno doba uz svu ovu tehnologiju i monoteizam – primjećuje Popović. (Pobjeda)
