POBJEDA: Od prve zbirke pjesama „Mit o Trešnji“ do monumentalne knjige priča „Povratak u Aleksandriju“ središte Vašeg stvaralaštva je poetika mita kojom otkrivate antičke gradove Crne Gore, ali i mitske i istorijske ličnosti. Pri tome, na čudesan način maštu i erudiciju spajate sa istorijskim faktima?
MARTINOVIĆ: Kroz „Mit o,Trešnji“ stupam u dodir s mitskim rukopisom kojim su ispisane sve moje knjige. Taj rukopis je njihova podloga, ili poetika, kako ste rekli. Tragajući za starim civilizacijama, a samim tim i starim gradovima na prostoru Crne Gore, tragao sam za njihovim mitsko–metafizičkim sjenkama.
Te sjenke, nadograđene artefaktima bez kojih ne mogu da pišem, zapravo su literatura. Ja volim čitati stvari i događaje, stvarne i mitske ličnosti, ali volim da zavirim u ono skriveno, iza, u onaj osjenjeni predio koji se pruža iza svega. Iz tih predjela mamio sam sudbine, pa su ta dva korelativa za mene i moje stvaralaštvo veoma bitni. U predjelu sam tražio i nalazio sudbine.
Zapravo, čitao sam nevidljivi ljetopis, kako se i zove jedna moja knjiga, a što je suština svih mojih djela. Bitna je erudicija, svakako i fakti, ali i imaginacija, njen rad i proizvod, njena destilacija. Ono što kroz nju i iz nje izađe, to je literatura. U jednom trenutku, kada sam pisao knjigu „Antički gradovi/snovi i sudbine“, našao sam se pred obiljem arheološko-istorijskog materijala i u čudu - kako razlučiti šta je literatura, a šta istorijsko-arheološko-etnološki fakti. Upravo u to vrijeme imao sam kontakt sa Mirkom Kovačem, pa sam mu se požalio. On mi je rekao - izmišljaj što više, ono što budeš izmislio to si ti. I tako je bilo. Uvijek volim da od stvarnosti pravim fikciju.
POBJEDA: Kako Dimitrije Popović zapaža u recenziji knjige „Povratak u Aleksandriju“, Vi nijeste samo hroničar, već „učesnik“ u događajima i sudbinama svojih likova?
MARTINOVIĆ: Bez tih novih značenja koja pominjete ne bi bilo ništa od prošlosti kojom se bavim. Ona bi ostala mrtva i tamo gdje je i bila. Dovodeći je u vezu sa mnom, a to znači i vremenom u kome živim, ja na nju bacam svjetlost mog vremena, a sa njom im dajem život, uspostavljam kontinuitet. Kavafi je govorio kako mu je potrebno 127 glasova iz istorije na osnovu kojih bi uspostavio istoriju. To uspostavljanje vremena glasovima bitna je karakteristika moga rada i moje poetike. Ako sebe ne postavim kao učesnika – onda nijesam uspostavio vezu sa vremenom, događajem ili ličnostima kojima se bavim. Naši prethodnici žive u nama i oni su aktivni sudionici našeg života. Živi su onoliko koliko ih se sjećamo. Pamćenje je važno za kontinuitet. Mi u Crnoj Gori nijesmo pamtili ili nijesmo to činili kako treba. Zato su nam se desile crne rupe u pamćenju, zato smo stavljani pod znak pitanja. Krivotvoreni smo mi i naša istorija. Moje knjige služe popunjavanju tih crnih rupa. Do sada nije napisana kompletna istorija Crne Gore i crnogorskog naroda. Istorije su nam uglavnom pisali drugi, a to nas je dovodilo i u zabune i u zablude.
POBJEDA: Najveći dio Vašeg stvaralaštva tematski je vezan za mitsku Crnu Goru. Teme crpite iz slojeva drevnih gradova (Rizon, Akruvijum, Butua…) i pretvarate ih u stih ili prozni iskaz...
MARTINOVIĆ: Slojevitost i polifoničnost, od kojih je sastavljena Crna Gora, neodoljivo su me i magijski vukle. Ta raznorodnost, koja u susrijetanju i spajanju daje jedinstven kulturni uzorak. Prevalis, ja sam se usudio da prevedem u ženski rod i da je preimenujem u Prevalisa (poetskije mi je zvučala), stvarna je i istovremeno mitska zemlja. Prevalis - tako je u doba Rima nazivan prostor koji uglavnom zahvata današnja Crna Gora. Na tom malom prostoru civilizacije su ostavile jedinstven rukopis kao nigdje u svijetu. Taj rukopis je tako bogat da traži mnogo čitača. Ako bismo na pravi način iščitali Crnu Goru, vidjeli bismo šta sve ona krije u njedrima i koliko je, zapravo, bogata. Između ostalog, i gradovi koje pominjete, ali i drugi za kojima sam tragao i ponovo ih podigao, od nekih nije ostalo ni kamena, kakav je slučaj sa Prapratnom, rezidencijalnim centrom Vojislavljevića. Moje ukupno stvaralaštvo u simboličkom smislu je traženje Prapratne koje nema - te naše negdje potonule Atlantide. Gradio sam riječima nju i druge naše gradove, nepropadljivim materijalom, pred kojim su nemoćni varvari i vrijeme.
(opširnije u Pobjedi)
