Autor je sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost
Bezbjednosne prilike u regionu određuje više faktora, ali svakako značajno mjesto zauzimaju izazovi i prijetnje koje implicira vjerski motivisan radikalizam i ekstremizam.
Vjerski radikalizam predstavlja opasnost za države Balkana, stoga je neophodna potpuna mobilnost sektora bezbjednosti u pravcu preduzimanja preventivnih i represivnih aktivnosti u skladu sa postojećom, ali i inoviranom zakonskom regulativom. Poseban rizik predstavlja učešće pojedinaca iz Crne Gore, a u nekim slučajevima i njihovih porodica na sirijskom ratištu uz činjenicu da učestvuju u borbenim dejstvima u okviru paravojnih formacija koje djeluju pod kontrolom takozvane ,,Islamske države“.
Povratnici
Prijetnje po nacionalnu i regionalnu bezbjednost su i povratnici sa ratišta, a posebno sa aspekta borbenih iskustava i uspostavljanja mogućih kontakata sa ekstremnim pojedincima i grupama uz realnu mogućnost djelovanja i na prostoru naše države. Dakle, o ISIL-u se ne govori kao o islamskoj terorističkoj organizaciji nego o „Islamskoj državi“, a primjetno je i neprofesionalno i neobjektivno informisanje javnosti da objavljenim tekstovima mediji provociraju radikalizam i ekstremizam, nesvjesno promovišu terorističke događaje i aktivno se uključuju u propaganda takozvane „Islamske države“ kao terorističke organizacije.
Neophodno je istaći činjenicu da i pored aktivne uloge vjerskih velikodostojnika u pokušajima razobličavanja ekstremizma i radikalizma kroz iskazivanje brige i posvećenosti vjerujućim građanima još nedostaje odlučnosti i istrajnosti da se adekvatno suprotstavi vehabizmu i radikalizmu, uz realnost da jedan broj vjernika i velikodostojnika pripada vehabističkom pokretu i aktivno propagira ideje vehabizma i radikalizma.
Problem vjerskog radikalizma i opasnosti koje nosi za bezbjednost svih građana ne može se rješavati parcijalno i kratkotrajno već zahtijeva kontinuitet djelovanja pojedinca, porodice i društvene zajednice. Svakako da značajno ili centralno mjesto u procesima deradikalizacije predstavlja osmišljena aktivnost islamske vjerske zajednice.
Razloga za to je i previše, akcentiraću samo neke od prioritetnih:
- Religija se koristi kao motivacija za izvođenje terorističkih akata, religijsko učenje se zloupotrebljava za tragične namjere i posljedice, tako da religija postaje „instrument terora“; - Religija razvija „zabludu vjernika“ o postojanju života poslije smrti, života poslije života i smrti kao putu u raj ili vječni život;
- U ime religije se sprovode kriminalne aktivnosti; - Činjenica je da su muslimani kao vjernici i kao građani žrtve vjerskog radikalizma, ali i žrtve takozvane „Islamske države“ ne samo kroz neprekidne kolone i bespuća kroz koja prolaze u migrantskoj krizi, već i u konkretnim terorističkim događajima i ratnim operacijama; - Terorističke akcije „ugrožavaju boga“, a Kuran kao sveta knjiga i osnovno polazište da islam ne propagira nasilje, žrtve, terror i ubijanja već suživot nacija i vjera, pri tome propagirajući dobro u svakom čovjeku i vjerniku što su prave vrijednosti islama i Kurana; - Kuran ne propagira džihad kao sveti rat, već džihad kao sveukupni napredak islamske zajednice i vjernika uz ostvarenje vjerskih ciljeva; - Religija može biti izvor nesreća, patnji i sukoba, ali i promoter mira i civilizacijskih vrijednosti, dakle, bolje je živjeti za islam i doprinositi islamu nego umrijeti za islam uz tragične žrtve i posljedice.
Obrazovanje
Iz navedenog se može zaključiti koliko je važno pravo shvatanje religije, ali i saopštenih poruka vjernicima, a posebno značaj vjerskih škola, medresa i fakulteta u razobličavanju ekstremizma. Vjerski ekstremizam i radikalizam u krajnjoj fazi mogu dovesti do terorističkog djelovanja.
Destruktivnost vjerskog radikalizma je sveprisutna I zastrašujuća i aktuelna pažnja je usmjerena na islam, što ne znači da već sjutra pripadnici drugih ekstremističkih grupa I organizacija neće pribjegavati istim sredstvima i metodama djelovanja.
Razumijevanje uzroka i procesa koji pogoduju vjerskom radikalizmu od suštinskog je značaja kako od terorističkog događaja, tako i od svih oblika nasilja u vjerskim zloupotrebama religije.
Neophodno je ukazati i na moguće izvore vjerskog radikalizma: - Aktivnosti radikalnih imama uz zloupotrebu propovijedanja u vjerskim objektima, ali I u neposrednim kontaktima sa vjernicima; - Korišćenje medija za obraćanje vjernicima sa radikalnim porukama I stvaranje navodne atmosfere ugroženosti neravnopravnosti; - Društvene mreže internet, sajtovi; - Nevladine organizacije sa agendom humanitarnih aktivnosti sa različitim izvorima finansiranja i različitim ciljevima djelovanja.
Nameće se pitanje kako se suprotstaviti vjerskom ekstremizmu i radikalizmu. Svakako je neophodno preduzimanje osmišljenih i sveobuhvatnih mjera i aktivnosti. Podsjetiću na neke od njih:
- Razobličavanje ekstremizma i radikalizma preko islamske vjerske zajednice, preko „učitelja vjere“, saopštavanjem vjerskih poruka posebno u radu sa mlađim vjernicima; - Intenzivni procesi deradikalizacije i važnost uloge pojedinca, porodice i aktivnosti šire društvene zajednice (procesi vaspitanja u porodici i obrazovanja u školskom I obrazovnom sistemu); - Krivično pravno procesuiranje lica koja učestvuju na stranim ratištima, kao i lica koja vrbuju vjernike i organizuju odlazak na strana ratišta; - Osmišljene aktivnosti prema licima koja su povratnici sa ratišta u procesu deradikalizacije i resocijalizacije; - Neizostavne aktivnosti prema porodicama lica koja su već na ratištima ili povratnika sa ratišta, a posebno porodicama koje su nekoga izgubile na stranom ratištu (porodice ne smiju biti odbačene, zapostavljene I izolovane u društvenoj zajednici); - Svakako sagledati i analizirati mogućnosti pojavnih oblika reakcionarnog djelovanja, moguće osvete, anitisemitizma I drugih reakcija pojedinaca, pokreta i organizacija sa namjerom da se na nasilje od govori nasiljem; - Intenzivna regionalna i međunarodna saradnja u razmjeni podataka i informacija koje mogu koristiti u procesima deradikalizacije.
Strategija
Ne smije se zapostaviti ili zanemariti problem od mogućih prijetnji sa posljedicama vjerskog radikalizma. Pogrešno je o njemu ne govoriti kao što je pogrešno problem predimenzionirati. On se mora smjestiti u realne okvire i granice problema sa preciznim aktivnostima u procesima rješavanja, uz zablude svih koji misle da je to pojava koja će trajati i završiti se. Naprotiv, trajaće koliko i ljudska vrsta, mijenjaće oblik i načine djelovanja, jer se ipak nadahnjuje i živi energijom I idejama čovjeka kao jedinke I zajednice.
Na kraju, prema mišljenju autora teksta, u procesima borbe protiv vjerskog radikalizma I ekstremizma strateški važno pitanje je uloga porodice I kompatibilni procesi vaspitanja i obrazovanja.
Vjerujem da proces obrazovanja treba posebno definisati kroz strategiju koja će integrisati ideje zajedništva, tolerancije i drugih građanskih vrijednosti u čiju bi izradu učestvovali nadležni državni organi, predstavnici vjerskih organizacija, medija, nevladine organizacije, akademska zajednica i drugi subjekti društvene zajednice. Nameće se zaključak o značaju I važnosti obrazovanja uz činjenicu da religija moguće prepoznaje najveću opasnost od procesa obrazovanja. Religija je jedan od razloga ratova I sukoba, a zloupotreba religije je težnja ka nasilju. Može se reći da je jedna od karakteristika današnjeg svijeta pored svijeta nauke, tehnologije i razvoja, svijet terora i svijet nasilja uz svakako dominantno mjesto religije I nasilja u ime religije. Kada se principi tolerancije prihvate, usvoje u široj društvenoj zajednici eliminisaće se uslovi nastanka religijskog ekstremizma i radikalizma, što svakako vodi suživotu I poštovanju različitosti svih ljudi bez obzira na rasu, pol, vjersku i religijsku pripadnost.
Vjerski radikalizam predstavlja značajno bezbjednosno iskušenje državama sa mnogo većim stepenom razvoja i demokratije, ali i jedan od prioriteta Crne Gore u procesima EU i NATO integracija i dostizanju standarda civilizacijskih vrijednosti
.Veselin Veljović
