Prva nagrada dodijeljena je autorskom timu Marko Stjepčević i Nemanja Milićević, koji će Crnu Goru predstavljati na ovogodišnjem Bijenalu pored tri internacionalna tima: ecoLogicStudio iz Londona, LOLA Landscape Architects iz Roterdama i LAAC Architects iz Inzbruka. Projekat crnogorskog paviljona nastao je nakon što je Vlada Crne Gore usvojila informaciju o učešću naše zemlje na XV Venecijanskom bijenalu arhitekture, na sjednici 21. januara 2016. godine, nakon čega je predložena tema i koncept crnogorskog paviljona – Projekat Solana Ulcinj.
Koncept crnogorskog predstavljanja je takav da okuplja četiri tima koji će predstaviti prostorne strategije za održivi razvoj, ekološki i ekonomski, za Solanu Ulcinj: jedan tim iz Crne Gore i tri međunarodne prakse. Programski zadatak za sve četiri prakse je isti, a predstavljen je na simpozijumu u Ulcinju 12. februara ove godine.
Prema mišljenju žirija Marko Stjepčević I Nemanja Milićević su u svom radu pokazali da razumiju da zaštita Solane Ulcinj predstavlja složeno pitanje, zbog čega predlažu niz strategija i načela dizajna, prije negoli sveobuhvatni projekat. Takođe, suštinske ideje projekta i razlozi zašto bi one mogle pomoći da se spasi Solana su veoma jasno izraženi u konceptu njihove izložbe u crnogorskom paviljonu.
Na pitanja, ispred pobjedničkog tima odgavara arhitekta Marko Stjepčević.
Koji je vaš stav u odnosu na temu XV Venecijanskog bijenala arhitekture - “Izvještavanje sa fronta“, vjerujete li da izvještavajući iz Crne Gore možemo govoriti o dijalogu između različitih struktura kada je u pitanju rješavanje aktuelnih i gorućih problema?
Po logici stvari, izvještavavanje sa fronta bi trebalo da podrazumijeva objektivnost i nepristrasnost pri analiziranju određene teme, zadatka, čak i sukoba. Ovogodišnju temu bijenala, prihvaili smo kao pokušaj da se na aktuelna pitanja i bitne uzavrele teme pokuša pronaći novi pogled, nova perspektiva koja bi, otvorila i nova pitanja ali potencijalno dala odgovore i rješenja na trenutnu situaciju.
Mislite li da učešće na manifestacijama iz oblasti arhitekture, i na najvećoj – Venecijanskom bijenalu, može doprinijeti boljoj praksi, odnosno da može pokrenuti pitanja koja su zaista značajna i koja mogu povući stvari naprijed? Vjeruješ li da to može uticati i na vašu praksu?
Bavljenje prostorom je konstantno promatranje konteksta. Kontekst je rijetko kad isključivo fizička kategorija, a mnogo češće zbir različitih ulaznih parametara koje valja uzeti u razmatranje kako bi jednom, potencijalno, bili korak bliže jednostavnom rješenju. U tom smislu svaka analiza je dobar preduslov za stvaranje kvalitetnog rješenja.
Kako je crnogorska postavka na ovogodišnjem Bijenalu koncipirana tako da će crnogorski tim dijeliti paviljon sa još tri internacionalne prakse i da će neminovno postojati četiri različite vizije, smatrate li da je vaš položaj na neki način privilegovan u odnosu na internacionalne izlagače jer posmatrate problem lokalno i iz središta, ili da je to možda hendikep jer ne možete posmatrati problem iz vani, sa distance?
Mislimo da tim koji o solani izvještava iz Crne Gore, definitivno treba da se vodi riječima ovogodišnjeg direktora bijenala, Alehandra Aravene i da na skroman i jednostavan način pokuša da sagleda činjenice koje okružuju temu. Naš tim je pokušao rješenje naći u kontaktu solane sa okolinom, u konstantnoj razmjeni dobara na različite načina sa okolinom, to su prilike koje su nama vjerovatno poznatije, nego nekim ljudima iz bijelog svijeta. A svakako, takav pogled na istu temu doprinosi slojevitosti i različitosti ovogodišnje postavke crnogorskog paviljona kada ga posjetioci budu upoznavali u cjelini.
U ovim i sličnim projektima je sve češće naglašeno učestvovanje međunarodnih autora, i u našoj arhitektonskoj javnosti se ponekad može čuti kritika na tu temu, a koji je vaš stav povodom, čak i konkretno u ovom slučaju, internacionalizacije i umrežavanja naših arhitekata, na konkursima, na izložbama itd.?
Razmjena je u svakom slučaju poželjna i potrebna ako neko misli da napreduje. U maloj Crnoj Gori postoji nekoliko arhitektonskih praksi koje sa velikim žarom i entuzijazmom pristupaju novim konkursima i novim temama. Volimo konkurse jer oni generišu različite poglede na istu stvar i na taj način donose mnogo više od samo pobjedničkog rješenja.
Na koji način je vaš projekat odgovorio na temu našeg paviljona Project Solana Ulcinj, i u na temu ovogodišnjeg Bijenala?
Prvi put naš tim radi ovakav tip konkursa, bilo zajedno ili odvojeno. Najveći izazov ovdje bio je pokušati pronaći novi način da se riješi, koliko je u našoj moći, jedno tako kompleksno pitanje kao što je trenutno ulcinjska Solana, a onda tu ideju apstrahovati i smjestiti u jednu sobicu od 19 metara kvadratnih. Zatim stvar učiniti dovoljno čitljivom, ali ne preći granicu banalnog, ni u jednom trenutku. Bar smo pokušali.
U koncipiranju vašeg rada, kako ste napravili prelaz sa rada na rješenju solane i na projektu izložbe u paviljonu? Kako ste koncipirali vašu postavku, u čemu je njena čitljivost?
Nakon desetak dana stalne priče oko solane, naše međusobne, ali i sa ljudima koji o ovoj problematici znaju neuporedivo više od nas, poput gospodina Vasa Radovića. On nam je mnogo pomogao jer nam je objasio da bez slane vode nema ni solane, nema ni mikroorganizama, ni riba, ni ptica i da je to nešto što se prvo mora napraviti kako bi sačuvali ovaj bogati ekosistem.
Čitav naš rad je zapravo zapisivanje razmišljanja na temu solane. To nije arhitektonski projekat. To je modus operandi nove solane.
Noć ili dvije prije predaje, imali smo zaista kompleksnu instalaciju kao prijedlog za ovu sobu u crnogorskom paviljonu. Onda smo to odbacili.
Poenta ove instalacije nije da priča o tome šta smo mi uradili, ili kako smo to uradili. Naša težnja je da ona prenese jasnu poruku nekom studentu arhitekture iz Venecuele ili odakle već ko se možda i slučajno zatekne u ovom paviljonu. Balans. To je zapravo održivost. Izbalansirati komercijalu i prirodu u ovom slučaju. Jer bez jedne nema ni druge. Solana je vještačka tvorevina koja je podstakla razvoj biodiverziteta ekosistema. Solana više nije komercijalno uspješna. Bez ljudi nema novca. Bez novca nema vode. Bez vode nema mikroorganizama. Bez njih ptica. Bez ptica opet ni ljudi koji bi njih posmatrali. Dakle balans. Generator prirodne komercijale koja spasava prirodu u okviru zatečenih izgrađenih resursa.
Šta je starije, sto ili jaje? Kako ste razvili tu ideju, kako su i zašto ta dva elementa ove postavke uslovila jedan drugi? Da govorimo u metaforama – koja biste ptica htjeli da se izlegne iz vašeg jajeta?
Ideja je bila ponijeti rendgenski snimak solane na konzilijum u Veneciju. Zato taj sto. Dijalog oko rendgenskog nalaza bazena sa solju. Jaje je zapravo ta metafora za budućnost ekosistema. Ne izliježu se samo ptice iz jajeta, već i žabe i ribe i ptice… Ako ga ne slomimo prije toga.
Čini se da ste se u vašem projektu možda i intutivno oslanjali i na druge reference, eksperimente, teorijska istraživanja, kinematografiju. Kolika je uloga drugih oblasti u vašem radu, koji su to uticaji?
Nijesmo mi dovoljno pametni da budemo ni pravi inženjeri, ni pravi umjetnici. Mi smo zaglavljeni između. Ali volimo da razmišljamo o prostoru i usput pogledamo neki film…
Sada kada slijede tehničke stvari – finaliziranje projekta i njegovo postavljanje u paviljonu – imate li neke strepnje? Čemu se nadate?
Da ćemo uspjeti da ovako kratkom roku sve završimo i transportujemo rad do Venecije. Nadamo se i da ćemo vidjeti Alvara Sizu. Čuli smo da je trenutno u Veneciji.
Trenutak kad ste saznali da ćete biti crnogorski predstavnici na Bijenalu u Veneciji… prvo šta ste pomislili?
Mora da je greška.
Intervju obavila Ana Dobrašinović
Više o projektu Crnogorskog paviljona na XV Venecijanskom bijenalu arhitekture: www.projectsolana.me
Više o svim konkursnim radovima na: www.arhitektura.mrt.gov.me
