Piše: Branislav Borozan
Aktuelnim proglašavanjem hiljadugodišnjice trajanja naše države, motivisano prohujalim vremenom od smrti kralja Vladimira, ne samo da smo je oštetili za bar vijek i po trajanja, već smo ujedno i demantovali iskaz samog cara K. Porfirogenita koji je njenu egzistenciju u vrijeme vladavine Petrislava, Vladimirova oca, sam uočio. Demantujemo i njeno trajanje pod toliko prepoznatljivim nazivom Dioklija, jer njeno trajanje pod tim
nazivom upravo okončava u Vladimirovo vrijeme. No, svako vrijeme nosi svoje viđenje vlastite prošlosti, promjenom paradigme vremena, mijenja se i ono, konstantan ostaje samo petrificirani svjedok, ne uzalud nazvan pojmom spomenik. Samo značenje ovoga pojma, kao da nas opominje na to da mu se u zanosu svoje istraživačke radoznalosti moramo uvijek vraćati kao jedinom svjedoku. Da li je to još uvijek moguće u slučaju episkopske- katedralne crkve grada Dioklije, teško je reći.
Istorijska realnost
Odgovor ćemo naći kada uporedimo (slika 4) njen izgled nakon završenih iskopavanja prije dvadesetak godina i danas (slika 5). Nestručnost i štošta drugo su uzrok nebrizi koja je dovela ovaj spomenik od nadnacionalne važnosti u situaciju da se danas ne mogu prepoznati ni svi oni sadržaji koje pomenusmo u ovom tekstu. Za sada, čini se, jedini ko je shvatio i odreagovao – doduše na svoj način - na snagu i važnost ovog spomenika je Crnogorsko primorska mitropolija srpske pravoslavne crkve. Činjenica da Dioklija više nije naučna nepoznanica, navela je Cetinjsku mitropoliju da pod dotada, a i sada omraženim nazivom Dioklitija – Duklja, osnuje svoju eparhiju. No, kakva god da joj je sudbina u našim predstavama, ovakvima kakvi jesmo danas, nedavno podijeljeni voljom najšešće spoljnjih činilaca na različite nacionalne grupacije, ovaj znameniti spomenik opominje na to, da smo ipak potomstvo nastalo iz jednog naroda. Koliko god će megalomanski zvučati naredna rečenica, na osnovu arheoloških tragova ona je ipak kruta istorijska realnost.
Okamenjeni svjedok
Dakle, Gradina u Martinićima je okamenjeni svjedok koji kristalno jasno svjedoči o tome da su preci naših današnjih Srba, Muslimana, Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i svih onih koji se smatraju izvornom populacijum ovih prostora, ugradili lavovski udio u temelje najstarijeg zapadnoevropskog kulturnog sloja nakon propasti zapadnog Rimskog carstva, zajedno sa ostalom dalmatinskom populacijom, kao jedini na teritoriji živuće imperije Vizantije, i to u vremenu dok je najveći dio slovenske i germanske populacije pa i neki djelovi romanske populacije u tom vremenu spavao barbarskim snom.
Dakle, u programu aktivnosti koji je sačinio navedeni odbor, slučaj martinićka Gradina svakako bi trebao stajati na prvom mjestu. Sintagma iskazana u naslovu ovoga teksta - arheologija jedne ljubavi – nije inspirisana ljubavlju Vladimira i Kosare, jer je arheologija u konkretnom slučaju svojim metodama istraživanja ne može potvrditi.
(Kraj)
