Urbanizacijom i ''modernom arhitekturom'' Podgorica je doživjela obrt od 360 stepeni. Mnoge stavri smo dobili, ali cijena nije bila mala. Bilo ''slučajnim rušenjem'' ili namjernim otklanjanjem djelova glavnog grada koji su nekad bili žig istog, izgubili smo duh Podgorice koji sada živi samo u sjećanju starijih generacija i crno-bijelih fotografija.
Pogled sa hotela Crna Gora - 1954. godina.
Danas se svađamo da li se zove plaža Galeb ili Labud i u toj istoj svađi samo prođemo pored nje, a nekad smo dane i noći provodili na njoj. Nekad nije bilo bitno ime nije bio bitan povod bitno je bilo da zajedno provodimo dane na njoj.
Prvi gradski bilbordi 1978. godine.
Patrolna kola milicije.
Gradnja solitera u naselju Pobrežje, sedamdesetih godina.
Vojna parada - Titograd.
Bombardovanje Podgorice 1944. godine.
Čak i u posljednjim danima ova ustanova nije gubila svoj značaj, sati provedeni na filmu su uvijek ispraćeni dodatnim satima ispred kina razmjenjujući utiske o istom. Nije bilo redova za kokice i točenu koka-kolu. Sala je znala da miriše na kobasice i pljevaljski sir ali nikome nije smetalo.
Obilježja navijačke grupe glavnog grada i sam početak Varvara.
Godinama isti, ''slučajno'' srušen.
Direkcija pošte, nekad se govorilo ''Od pošte samo pravo ne moš promašit''.
(Izvor fotografija: Facebook grupe -PG Cikotići i STAROpodgorički vremeplov)
