Piše: Novica VUJOVIĆ
Svjedoci smo da je ovih dana crnogorska javnost imala prilike da čuje mnogo toga o Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Rječnik je prvi argumentovano osporio Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Nakon toga profesori FCJK javno postavljaju desetine pitanja s konkretnim pozivanjem na odrednice, nudeći naučno utemeljenje za sve izložene zaključke. U nizu tih pitanja znatan broj otpada na pitanja iz opšte istorije, istorije kulture i civilizacije Crne Gore. Kad je javno dokazano da CANU nije dostojna toga posla, krenuo je neargumentovan i nadasve nekulturan način konstruisanja usmjeren na diskreditovanje profesora FCJK. CANU je izdala četiri saopštenja i umjesto da leksikografi govore o metodologiji i promašajima posvjedočenim tokom rada na Rječniku, crnogorsku su javnost iznenadili odsustvom odgovornosti pred svime što stručna i ukupna naša javnost mora čuti. Oni su javnosti dužni da ponude odgovore, zasigurno ne zbog kredibiliteta institucije koju predstavljaju, već zbog posljedica koje njihovo djelo proizvodi u građanskoj Crnoj Gori. Prvi put od 2006. godine, upravo na obilježavanje desetogodišnjice obnavljanja crnogorske nezavisnosti, djelom jedne institucije nekima od konstitutivnih naroda poriče se autohtonost, a publikovane definicije i primjeri uz termine iz vjerskoga i religijskog života izazvali su opravdan revolt predstavnika manjinskih naroda.
Jasno je nakon čitanja Rječnika da posao nije metodološki adekvatno pripremljen, te su brojne greške bile neminovne. Dosadašnjim analizama koje su javnosti ponudili profesori FCJK i drugi crnogorski intelektualci obuhvaćena su i terminološka određenja, pa je i sam naslov doveden u pitanje kao plod prevaziđenoga tretmana i korišćenja neadekvatne literature. Brojna objašnjenja su neprecizna i ne mogu biti otpisana kao omaška, a ni vremenski okvir iz kojega je izvučen Registar nije prihvaćen od stručne kritike. Tačno je da XIX vijek predstavlja značajno razdoblje u istoriji crnogorskoga jezika te da iz toga razdoblja baštinimo dragocjene spomenike za proučavanje jezika, ali ne možemo i ne smijemo tako odbacivati naše jezičko nasljeđe i odustajati od njega kao da nam ne pripada. Ne može se prihvatiti kao odlika ozbiljnoga rada da se krivica pripisuje skenerima i kompjuterskim programima korišćenim za ekscerpiranje leksičkoga materijala. Čini nam se da je još nevještija odbrana krivicu otpisati na račun samoga korpusa, kao da je autorskome timu korpus podvaljen, kao da nije proizvod njihova izbora. Kad je u javnost izašao komentar toga Registra, umjesto odgovora na kritike, povela se istraga otkud autoru kritika Registar uopšte, kako ga je pročitao… Zanemarena je u crnogorskoj javnosti činjenica da je Registar svojevremeno promovisan te da mu se nakon toga nije moglo ući u trag. Nema ga čak ni u fondu Nacionalne biblioteke, kojoj se i zakonski moraju dostaviti obavezni primjerci. Zamislimo samo, ako je uopšte to i moguće, jednoga Mihaila Stevanovića ili jednoga Mitra Pešikana (kojega u Srbiji drže za najvećega leksikografa poslije Vuka Karadžića) kako ukrivaju tomove rječnika SANU. Neobično je u akademskim krugovima pozivati se na leksikografsku praksu a istovremeno prirediti djelo bez sličnoga primjera u leksikografskome iskustvu Evrope.
A da vidimo što nam to leksikografsko djelo donosi kad je struka u pitanju. U pogledu akcenatske slike koju daje Rječnik može se mnogo primjedaba iznijeti. O nekim primjerima govorio je Adnan Čirgić. Pomenimo još neke. Zašto je Bukovica (str. 308) data s kratkouzlaznim akcentom na prvome slogu? Ili zašto je samo taj akcenat određen, a nemamo makar obavještenje da je u izgovoru kratkosilazni akcenat na prvome slogu (kako zasigurno jeste i u Pljevljima, i u Uskocima, kao i u podlovćenskome području)? Da su, na primjer, konsultovani radovi Milije Stanića, znamenitoga dijalektologa, viđelo bi se da i on preporučuje kratkosilazni akcenat. Vrlo je interesantna, na primjer, odluka da se u Rječnik unese rječca ako s kratkouzlaznim akcentom (str. 30). Isto tako je neobično pročitati da u crnogorskome jeziku imamo riječ akacija s dugouzlaznim akcentom na drugome slogu. Uz odrednicu amin (str. 57) upućujemo da mora biti navedena i s dugouzlaznim akcentom na a (bez neakcentovane dužine), i to kao prvo.
O dometima Rječnika, kako se čulo nedavno, najbolje svjedoči on sam. Nakon što su autori sproveli „trostruku redaktorsku provjeru“ (str. XI) u Rječniku čitamo i toponim Vučji Do. Prvo, uz pomenutu odredničku riječ nema kvalifikatora koji bi čitaoca obavijestio da je riječ o toponimu (naravno, autori ga ne pominju ni u popisu skraćenica na str. XXIX–XXXII). Drugo, to što je zaboravljen kvalifikator lako je zanemariti pred originalnošću leksikografske definicije: „Vučji Do – zaravan 6 km od Bileće, poznata po bici koja se odigrala 18. jula 1876. između Turaka, sa jedne, a Crnogoraca i Hercegovaca, sa druge strane, u kojoj su crnogorske i hercegovačke trupe odnijele veliku i slavnu pobjedu“ (str. 474). Ko ne zna đe se nalazi Vučji Do iz Rječnika ne može saznati ni kojoj državi pripada. Da su bar odredili u kom je pravcu Vučji Do od Bileće...
Vrijedno je uz ovaj primjer iz toponimije podśetiti na veliki propust sastavljača Rječnika. Primjećujemo da ni u uvodnim uputstvima nema obavještenja kako je tretiran crnogorski onomastički materijal. Ne treba zaboraviti da se u fondovima CANU nalaze dragocjeni onomastički materijali iz perioda velike akcije (1970-ih i 1980-ih) prikupljanja crnogorskih toponima, podstaknute odlukama Međuakademijskoga odbora za onomastiku iz Zagreba. Otvoreno je pitanje: treba li se čuditi pred činjenicom da niko od lingvista koji potpisuju Rječnik nije podśetio na te zbirke, nije upitao u kakvome su stanju, zbog čega nijesu obrađene i zbog čega se ne objavljuju i – što je apsurd koji je neozbiljno komentarisati – ništa od toga materijala ne koriste pri izradi Rječnika?! Iz popisa odrednica ne možemo zaključiti koji je kriterijum postavljen u izboru onomastičke građe. Već smo spomenuli Bukovicu. Taj toponim nalazimo i u Uskocima i nadomak Cetinja. U spisku skraćenica nalazi se „Stan. I–III = Stanić Milija“ (str. XXXI). S obzirom na to da je proučavao govor Uskoka i dao vrijednu građu s toga crnogorskoga područja, interesantno je da nema odrednice Boan, centra Uskoka. Nalazi se u Rječniku i odrednica vojnik, ali nema oronima Vojnik. Jasno je, dakako, da se ne može računati na apsolutnu iscrpnost, ali je značajno pri izradi rječnika postaviti kriterijum izdvajanja imena važnijih mjesta. U Rječniku su dati i neki etnonimi (npr. Albanac, Bošnjak, Bugarin, Bugarka itd.). Nažalost, nekoliko ponuđenih definicija i primjeri nad kojima je ovih dana naša javnost začuđena kao da su prenijeti iz najvećih pomračenja u istoriji CANU.
Zahvaljujući vještoj leksikografskoj obradi, saznali smo da su u Crnoj Gori držane samo rasne lovačke keruše, da se na keruše kakve druge pasmine po crnogorskim selima i gradovima nije moglo naići. Tako je odrednica biza definisana ovako: ženka lovačkog psa, lovačka keruša (str. 191 – bez navođenja oblika iz nekih govora crnogorskoga jezika – biзa), i uz prenesena značenja, dok bizin (str. 191) može biti i lovački pas, kao i uopšte pas, pseto itd.
Zašto uz veznik ali, odnosno njegovo upitno značenje i skraćenicu „nar.“ (str. 46) nije unijet primjer zasvjedočen i u jeziku naših pisaca, i to onih najboljih (ali ti je malo po svijeta, P. II P. Njegoš)? Primjećujemo da je veznik već (str. 365) objašnjen bez informacije o njegovu značenju kakvo ima, na primjer, kod Njegoša: Tako već nikako.
Botanički termini i uopšte crnogorski fitonimi pretrpjeli su znatne izmjene tokom XX vijeka, pa je neprihvatljivo o sinoniniji i homonimiji u tome dijelu naše leksike nuditi bilo kakav sud bez konsultovanja Vukića Pulevića, našega znamenitog biologa-botaničara. Pulević-Samardžićeva knjiga-leksikon o zoonimima i fitonimima nalazi se u Registru, ali je nevješto korišćena, odnosno u nekim slučajevima kao izvor je prioritet imao umjetnički tekst (vrijesak). Dragocjeno je Pulevićevo svjedočenje u Pobjedi od prije nekoliko dana, đe je javnost upoznao s rizicima koje nosi lingvistička obrada toga dijela crnogorske leksike (božur, bršljan, vrijes i vrijesak i sl.).
Ako je Rječnik rađen po Pravopisu crnogorskoga jezika (viđeti: „Predgovor“, str. XI) zbog čega leksikografi navode aminokiselina (str. 57), pa i u leksikografskoj definiciji kiselina, a ne onako kako je Pravopisom regulisano kiśelina ili kisjelina? Iščitavanjem Rječnika nailazimo na više slučajeva đe je neophodno dati još koje značenje ili ponuditi bolji primjer nakon definicije, npr. pored ponuđenoga primjera uz odrednicu vratilo (str. 443) smatramo da je vrijedno dati i Njegošev stih iz Gorskoga vijenca: na vratila o Marču jašemo). I tako redom. Da ne spominjem one slučajeve koji su ovih dana analizirani. Mnogo je toga zaslužilo pažnju, pa opširnije o Rječniku viđeti u našem prilogu u novome broju Matice.
Rječnik crnogorskoga jezika mora predstavljati potvrdu bogatstva našega jezika, tvorbenih obrazaca, zasvjedočenih sinonimskih i homonimskih procesa, specifične leksike, uz mogućnost sveopšte analize njezine stilske efikasnosti itd. Ukratko, mora imati sve ono što nam softveri i skeneri ne mogu dati. Softveri i skeneri uradili su dobar posao. Zakazali su leksikografski stručnjaci CANU.
(Autor je angažovan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
