Naučnici Atsuko Saita i Kazutaka Sinozuka u svojoj studiji testirali su dvadeset kućnih mačaka u svojm domovima. Vlasnici su se sklonili iz vidokruga mezimaca, a zatim je pušten snimak na kome tri nepoznata glasa dozivaju ime mačke. Nakon toga pušten je glas vlasnika, pa još jednom glas stranca. Istraživači su tokom testa posmatrali reakcije na svaki poziv prateći pokrete uha, glave, repa, vokalizaciju, dilataciju oka i pomjeranje šapa.
Zanimljivi rezultati pokazali su da mačke zaista bolje reaguju na poznat glas vlasnika pomjeranjem glave ili ušiju u pravcu zvuka, ali da ne žele da odgovore na poziv dolaskom. Mačke neaktivno reaguju na poziv vlasnika ako je on van njihovog vidokruga, za razliku od psa koji će pritrčati čak i kada ne vidi vlasnika.
Studija objavljena u časopisu Animal Cognition sugeriše da bi razlog ovakvog ponašanja mogao da bude način ranog pripitomljavanja vrste još prije oko 9 hiljada godina, kada je divlja mačka prvi put bila u kontaktu sa ljudima. Preci domaće mačke (Felis silvestris) približili su se ljudima u vrijeme razvoja poljoprivrede, loveći glodare u prodavnicama žitarica. Može se reći da mačka nikada nije u potpunosti pripitomnjena već da je riječ o uzajamnoj koristi i „saradnji“, prenosi portal Njuska.com.
Istorijski gledano, mačke za razliku od pasa, nisu pripitomljene da izvršavaju komande i naređenja ljudi. Naprotiv, one su samostalne i nezavsne, a same preuzimaju inicijativu u odnosu sa čovjekom. Psi su uvijek bili verni saputnici i sluge, dok mačke to nikada nisu naučile.
Iako se mačke ne vezuju toliko dobro za ljude kao psi, to ne znači da vlasnici mačaka manje vole svoje ljubimce. Stvar je izbora i senzibiliteta. Nekima prija privrženost i način na koji pas pokazuje ljubav, dok drugi vole mistične i uvijek pomalo divlje mačke.
