Dalje od naslova vlastita teksta „Kontradiktornosti i paradoksalnosti“ Obrađivač, nažalost, nije otišao. Nakon što je u prošlome tekstu objašnjavao kako je neiskusan i nestručan, u ovom tekstu riješio je da ponudi „unekoliko argumentovaniji pristup od prošlog“, u kojem je, kako veli, „samo iznio svoj stav“. Dakle, Obrađivač svoj prethodni istup smatra nedovoljno argumentovanim i odlučuje da više samo ne iznosi svoj stav. Čiji je stav u novom glaskanju odlučio da iznese – to ostaje nejasno. Nekoliko pasusa niže Obrađivač nastavlja s „kontradiktornostima i paradoksalnostima“ kad kaže: „Nije mi namjera bila da produbljujem problem u kojem se nalazi crnogorska lingvistika (i ne samo lingvistika) ovih dana, da sam to htio, odavno bih ponudio svoju verziju odgovora na pitanja o Rječniku, pa makar i kao tek mali dio u njegovoj izradi, i upustio se u svakodnevnu polemiku u vezi s tim.“ E sad već ne znamo čiju verziju odgovora na pitanja o Rječniku Obrađivač u svojim tekstovima nudi!? Ili onaj tretman u CANU koji spomenu u ranijem saopštenju jedna od autorica Rječnika podrazumijeva neku vrstu transa nakon kojega svoje stavove i mišljenje automatski suspendujete i pređete na sricanje „iz glave cijele Akademije“. Sudeći po simptomima koje posljednjih dana pokazuje akademik Rastoder, sva je prilika da je tretman canuizacije pelcer za sve racionalne uvide. Ne znam kako drugačije objasniti njegovu tezu da Savjetu ni nakon dva mjeseca nakon objavljivanja Rječnika nijesu dostavljene primjedbe!? Ili do vrhova besmrtnosti na brdu Gorica ne stiže internet signal niti štampa!?
No vratimo se Obrađivaču kad se već sam i nepozvan prijavio za polemiku u kojoj neće da iznosi svoje stavove i odgovore. Možda Obrađivač nije čitao predgovor Rječnika u kojem ad litteram stoji „Izrada Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika podrazumijevala je primjenu pravila Pravopisa crnogorskoga jezika“ (str. XI; u fusnoti se upućuje na izdanje iz 2010), jer da jeste vjerovatno bi i sam uvidio svu paradoksalnost i kontradiktornost njegove, pardon tuđe, jer sam reče da to nijesu njegovi odgovori, argumentacije kojom vitla u svom tekstu. Zamahuje Obrađivač malo Srpskim jezičkim priručnikom, malo prvom verzijom Pravopisa, malo sajtom FCJK, malo stavovima Milije Stanića starim više od 4 decenije, malo Ispitnim centrom i Zavodom za udžbenike i nastavna sredstva, malo Biblijom, ama od silnoga vitlanja nikako da dođe do Pravopisa na koji se u Rječniku pozivaju njegovi autori. Izlišna je stoga svaka polemika s nekim ko brani Rječnik čiji predgovor nije pročitao, a pritom se ograđuje od vlastitih stavova.
U cijeloj ovoj sve zamornijoj priči oko Rječnika niti je ko prozivao obrađivače, niti im je što zamjerao. Naćerani da silom na sramotu i preko koljena upakuju Crnoj Gori rođendanski poklon u formi Rječnika, ti mladi ljudi sasvim sigurno, ni da su učeniji i iskusniji, ne bi mogli ponuditi kvalitetniji leksikografski proizvod. Nije ni metodologiju ni ideologiju Rječnika diktirao rad obrađivača, već neko drugi. E taj neko drugi danas uporno i bezočno odbija da prizna rječničke besprizornosti, valjda zato što iz ugla njegova svjetonazora to i nijesu ni kulturološki, ni vrijednosno, ni civilizacijski − greške. Dok god se u CANU bude stanio taj duh ignorisanja realnosti i afirmacije vrijednosti poraženih u Drugome svjetskom ratu, ličiće ta institucija i svi njeni projekti na onu Borhesovu ticu Gufus što leti s glavom okrenutom unatraške, jer joj nije važno kuda ide već odakle dolazi.
Aleksandar Radoman
