“ Sloba i njegova družina su me potpuno skinuli s televizije i medija, a Oni Naši su poslije nekako zaboravili da me vrate. U međuvremenu su došli još i ovi, koji me sasvim izvjesno neće kandovati i za Medijsko lice godine, ali više nije ni važno. Za dvanaest godina, koliko sam bio “skinut”, ukapirao sam da mogu i bez medija. Oni koji me do sad znaju, znaju me, a oni koji me još ne znaju, i bolje da me ne znaju. Da ne potežem ponovo Broj Jedan, ali malo sam prestar da dijelim ulaznice u jutarnjim programima, lijepim plakate sa svojom facom po nadvožnjacima i fotošopiram se na fotografijama za društvene mreže.”kazao je Balašević za Jutarnji.hr.
Za mnoge, najbolji kantautor sa ovih prostora, upozorava klince na koncertima da ne pokazuju emocije, da to u današnje vrijeme nije moderno, ali ne vrijedi...
“ Uvijek će postojati Patetični, kako nas zlobnici nazivaju, to jest Poetični, kako nas ja već pokušavam vaditi, i to je sasvim u redu. Netko mora spasiti svijet... No, mnogo više me plaši što su “univerzalno primjenjive” i neke angažirane pjesme, koje sam očito napisao preko reda? Putuj, Evropo? Devedesetdruga, treća? Nisu krivci primitivci što su pokupili mast, korov nikne gdje god stigne, ma svaka njima čast... Glupo bi bilo da je sad pišem još jednom?”,govori on.
On je govorio i o društvenom stanju u našoj regiji.
“U “Tri posleratna druga” postoji pasus o tome da je nekad, dok smo rasli, najveća uvreda za nas bila kad bi “mračne emigrantske sile” našu domovinu nazvale umjetnom tvorevinom, a kad smo odrasli, najveća uvreda za nas je bila to što smo shvatili da je to istina. Moja domovina danas se naziva Regija, u kojoj su svi Regionari otišli u Honduras na svoj način. Ironično ili ne, jednom su me nazvali posljednjom jugoslavenskom zvijezdom, ali činjenica je da se među mojih posljednjih desetak koncerata mogu nabrojati i Skoplje i Maribor. Putovanje između tih tačaka još uvijek pomalo liči na put vremenskim putem. Ali svuda je ista priča i svi očekuju promjene, zaboravljajući da su promjene obično promjene nagore. Nije mi to nimalo inspirativno, pokušali su me nedavno isprovocirati pitanjem zašto se ne izjašnjavam o Kosovu pa sam ih podsjetio da sam “Ne lomite mi bagrenje” napisao 1986., a samo koju godinu kasnije, na koncertu u Beogradu, tu sam pjesmu najavio kao pjesmu o dobru i zlu, a ne o Srbima i Albancima, objasnivši da bi i prevedena na albanski sasvim sigurno sačuvala svoju tragiku. Samo da rata ne bude? 1987. Svijet ne možeš spas’ti pjesmom, ponovo citiram Balaševića. Pojavi se neki psihopat zamagljenih cvikera i nadjača dernjavom sve stihove ovog svijeta. Došlo je vrijeme da angažovani ipak moraju biti ljudi, a ne pjesme. Što bi rekao legendarni Djed iz “Kalendara mog djetinjstva”, neću se nervirati oko toga. Nervirat ću se oko nečeg drugog!”priča on.
Đole misli da današnjem svijetu itekako fali ljubavi.
“ Ali bojim se da je ljubav zanat koji izumire. Bar ona ljubav kakvom je znamo. Djeca rastu s drugim kodom, “apgrejdani” za nivo opreza i bezosjećajnosti, ali ne treba ih žaliti. Treba žaliti nas sentimentalne, emotivne, prevaziđene...”
Balašević priča i o odnosu sa kolegama. Kaže da je sa Borom Čorbom jednom prilikom proveo četiri dana.
“Po meni tri više nego što je trebalo, to je bio neuspješan pokušaj producentske kuće da spase propadajući “Suncokret”. Poezija nije zanat, barem nekima nije, ali i kod nje vrijedi ono da majstor na prvi pogled prepozna majstora u šegrtu, i obratno. Nekolegijalno bi bilo da svoje mišljenje o njemu iznosim u novinama, pa sve i kad bi bilo pozitivno...
Balašević je u svojoj poeziji ismijavao ratne vođe. “Krivi smo mi”, “Sloboda-ne”samo su neke od njegovih takvih pjesama.
“Rušenje Miloševića shvatio sam kao misiju, ne kao rušenje namćora u kondukterskom odijelu, nego kao rušenje sistema koji proizvodi rat, sankcije, bombardiranje mostova i u mom gradu. Mogao bih reći da sam postao apolitičan odmah nakon tog petog oktobra, ali onda bih nehotice priznao da su ti koje smo doveli na vlast bili “politični”, a radilo se samo o gomili nedoraslih i gramzivih tipova. I bojim se da je svuda tako. Nekad smo TV Dnevnik gledali s respektom, nisu puštali kamere u skupštinu niti su puštali ton pod priloge, izdržali bi da tih tridesetak sekundi djeluju ozbiljno i strogo i mislili smo “joj, kako su samo pametni ovi što vode državu”. Direktni prenosi pomalo, a iskustvo još više, doveli su do toga da shvatimo da se uglavnom radi samo o proračunatim karijeristima, maherima i tračerima, koji se od nekadašnjih parazita razlikuju jedino po tome što više ne igraju “podmornice” na sjednicama, nego sad praše “Candy crash” na telefonu...”
Balašević razmišlja o novom albumu, koji će izdati na romantičnom, staromodnom nosaču zvuka - vinilu.
“ Imam odličnu ekipu muzičara, koji su mi i prijatelji (što se vidi na koncertima, nadam se) i svaki čas se nađemo u studiju, malo prepravljamo stare, malo pravimo nove pjesme, muziku za pozorišnu predstavu, koješta. Meni je lično najdraža tamburaška koju sam napisao za Oljin rođendan, 29. aprila. Ima dosta novih snimaka, ali nemam pojma što bi se od tog našlo na ploči. Priznajem da mi je super, to retro, ali se plašim da će biti previše materijala. Ja to radno nazivam “backup”, Broj Jedan bi to vjerojatno upisivao u svoj blokić, ali ne bih rizikovao da sve to još dugo nosim samo u glavi. Prolupat ću za koju godinu i onda smo gotovi.”
Na pragu 40. godišnjice djelovanja, Đorđe Balašević (63) održaće veliki koncert u Pulskoj Areni, 4. avgusta.
jutarnji.hr
