Nekada je na ovdašnjim livadama paslo šest hiljada ovaca i nekoliko stotina krava, a ovog ljeta je svega 250 ovaca, dok je broj goveda nešto manje opao. Broj stoke u Zagaračkom katunu odavno opada, a vikendice se množe. Fali 250 metara asfalta Već ih je više oko 55. Desetak je „niklo“ posljednje decenije, od kako je asfaltiran put do katuna, a nekoliko je od ljetos u izgradnji. Na novoj vikendici pod Žurimom novinari Pobjede zatekli su Miša Raičevića, iz Gornjeg Zagarača. Iako u 68. godini i operisan momač- ki radi na skeli.
''Lani sam počeo vikendicu od oko 70 kvadrata u prizmelju i potkrovlju, u kojoj će biti desetak kreveta. Do sada je uloženo 12 hiljada eura, a još trećina novca treba da bi se sve završilo. Inače, sa suprugom Stankom izdižem od 2009. godine, jer smo narušenog zdravlja i ovdje nam veoma prija. Držimo 50 ovaca i tri krave. Dosta za nas dvoje i vrsnog smoka i mesa za porodice sinova Zorana i Gorana''kaže Mišo, ponosan na šestoro unučadi.
Ističući dobre uslove u katunu, on ukazuje da bi bili još bolji kada bi se asfaltiralo svega 250 metara veoma lošeg puta od spomenika do Gornjeg katuna. Kad padnu kiše prilikom izdiga pretovaramo na traktore, jer kamioni ne mogu da izađu… Opština Danilovgrad je naš katun mnogo pomogla asfaltiranjem puta prije 11 godina. Još kad ovu „strizu“ veli Raičević.
Nestala lijepa tradicija sijela
''U Đurđinom dolu, dolje pod katunom, nekada je bilo toliko naroda, da se na Ilindanskom saboru kolo u tri kruga kretalo, a po dvije nedjelje prije i poslije svako veče priređivana sijela. Svi bismo po palicu drveta donijeli da bi vatru ložili. Bilo je na Zagaračkom katunu više od po 50 momaka i đevojaka, koje su sa komšijama svuda mogle ići, a da ne dožive neprijatnost. Kao da su braća i sestre. Sa pražnjenjem sela, praznio se i katun, tako da su se i sijela ugasila. Čobane su zamijenili vikendaši, koji nemaju osjećaj za tu lijepu tradiciju'' kaže Slobodan Šćepanović.
Čobanstvo uz poeziju
Među Zagarčanima u katunu pod Žurimom ljetuje i Radosav Drašković Jasički, epski pjesnik iz Barjamovice, koji živi u Danilovgradu, a ovdje čuva krave i junad kuma Nikole Jankovića. U tome mu, pored supruge Marine, pomaže prvi komšija Radovan Keković, kome zauzvrat Jasički recituje svoju poeziju. Tako im, kako vele, vrijeme brže i zanimljivije protiče. Naglašavajući da je sa Zagarčanima odmalena komšijao i drugovao, a pozivajući se na prijateljstvo sa „Pobjedinim“ reporterom Jovanom Stamatovićem, takođe Zagarčaninom, Jasički insistira da u novinu „uđe“ i njegov stih: „Zašto volim Zagarčane/ mene skoro neko pita/ a ja hitro odgovorim/ to su momčad plemenita“
Kolibe niču po livadi
''Tražio je Dragoslav kredit za farmu krava ili svinja, ali nijesu odobrili. Srećom, u Tološima sam napravio dobru kuću, u kojoj je on sa suprugom i četvoro djece, a u Zagaraču obra- đuje imanje. Odavno imamo traktor i kamion, ali sve naše „ograde“ ručno kosimo, a komšijske može i kosačica'' priča Šćepanović, podsjećajući da je invalidsku penziju zaradio u podgoričkoj Službi zaštite, kao i da je strastveni lovac od svoje 18. godine. Došlo mu, veli, po ujaku Lazaru Rešetaru, iz Novog Sela. Dugo je lovio sitnu divljač, a sada je formirao grupu za krupnu divljač, u kojoj su mu i sin Dragoslav i unuk Aleksandar, maturant medicinske škole. (Opširnije u Pobjedi)
