Književna nagrada „Božo Bulatović”, koja mu je nedavno uručena, za akademika ima poseban značaj jer u njegovoj bogatoj kolekciji društvenih priznanja stigla u jubilarnoj crnogorskoj godini obnove nezavisnosti i deceniji u kojoj Crna Gora obilježava milenijum državnosti. Perović je decenijama drugovao sa Bulatovićem. Svaki na svoj način svojim djelom postavili su visoke književne vertikale i ostvarili prepoznatljivo mjesto u kulturi Crne Gore.
POBJEDA: Kada Vam je uručena, kazali ste da je nagrada „Božo Bulatović” koju su Vam dodijelili, nužno uslovila oživljavanje davnih događaja, ličnosti i ličnih uspomena...
PEROVIĆ: Saglasan sam da svaka neuobičajena prilika za stvaraoce u dubokim godinama, ne samo pisce, može da pokrene i lijepa i manje lijepa studiranja, prvih književnih priznanja, ili – kombinovanih slika nemaštine u indiferentnom velegradu. Primjera radi - hljeb je u Beogradu pušten u slobodnu prodaju 1952. godine, a dotle se dobijao „na tačkice“ (po kategorijama, R-1 za rudare…), što je za studente „iz provincije“, kako su nas tada imenovali, bila uveliko otežavajuća okolnost. No nijesu svi studenti (ni oni „iz provincije“) gladovali, naročito ne oni koji su imali brata ili strica generala ili, višeg oficira. Ali, to su ipak moji najljepši dani: mnogo lijepe mladosti, gostovanja mladih pisaca po Srbiji i Vojvodini, pokretanje „Vidika“ (ja sam bio i pokretač i saurednik, 1953), objavljivanje moje pjesme u NIN-u, u istom anterfileu sa T.S. Eliotom, dobitnikom Nobelove nagrade (kad je urednik Kulturne rubrike NIN-a bio opštepriznati autoritet Dragoslav Zira Adamović). I ne mari što sam koji mjesec ranije, sa ekipom od pet studenata, betonirao tribune onog starog stadiona „Crvene zvezde“ – pri veoma niskim temperturama. Sve je to ušlo u moje śećanje, ali ne vjerujem da ću stići da to detaljnije uđe i u moje memoare.
Više pročitajte u današnjem broju Pobjede
