Isidora Kovačević govorila je o životu i radu Žarka Mićkovića. ,,Dobitnik je priznanja Ordena za hrabrost, Medalje za hrabrost, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena republike sa srebrnim vijencem. Šezdesetih godina XX vijeka, zalagao se da se crnogorska kultura tretira kao posebnost. Nakon raspada SFRJ, od samog početka bio je borac za Crnu Goru kao samostalnu državu’’, kazala je Kovačević te zatim dala riječ Mladenu Lomparu.
Lompar je ovoj prilici posvetio tekst Rat je svuda isti, u kojemu govori o romanu i o njegovu nastanku, pa i razgovoru u kojemu ga je Radunov sin uputio na postojanje romana. ,,Kad je konačno tekst došao do mene, razumio sam njegovu testamentarnu želju da se sve to jednoga dana stavi na uvid i drugima... Uočavao sam trapava i teška mjesta, partijsku tanesenost, ali i suptilne lirske pasaže, i odlučio sam da ih ostavim takvima kakvim ih je Radun stvorio. I njegove su’’, kazao je Lompar. Na samome kraju dodao je i time zaključio: ,,Na tom minijaturnom mjestu zemljinog šara, u ponosnom pejzažu Crne Gore, bila je i Galicija i Staljingrad i Drezden, bila je Varšava, ali i Podgorica. Bila je na koncu smrt, jednako ogromna i krvava’’.
Marko Špadijer se osvrnuo na biografiju Mićkovića, a zatim posvetio pažnju samome djelu. On u opisu glavnoga lika prepoznaje samoga autora, a onda i lakonski zaključuje: ,,Priča je o ratu, a za ljubav je kasno’’. Rekao je i to da je roman objavljen čak 61 godinu nakon njegova nastanka i 4 godine nakon Radunove smrti
Žarko Mićković, sin Raduna Mićkovića, rekao je da je njegovo đetinjstvo na neki način usko povezano sa ,,zaključanim romanom’’ njegova oca, a nakon toga iskazao zahvalnost prijateljima koji su imali presudnu ulogu u objavljivanju Mladenu Lomparu, Sretenu Radonjiću i Vukanu Lomparu. Na kraju je samo zaključio: ,,Ako se tekoga voljeli, a njega više nema, onda ostaje samo uspomena’’.
