Između ostalog, on se može čitati i kao apel da konačno s riječi prihvatimo činjenicu raznolike, pluralne Crne Gore. Da kao svoje prihvatamo i razumijevamo raznobojne kockice krajeva koje je čine. Ukratko, parafrazirajući ideju koju je svojevremeno Brodel namijenio Francuskoj – neka se Crna Gora zove raznolikost.
- Kulturna istorija je metodološki pravac koji je pro- šao nekolike razvojne faze, koji integriše i istoriju i sociologiju, antropologiju, istoriju i teoriju umjetnosti, lingvistiku, filozofiju, psihoanalizu i druge nauke s ciljem da akcenat s makrodruštvenih nivoa kao što su društvo, ekonomija i politika, stavi na mikronivo, na čovjeka, njegove navike, ideje i percepciju stvarnosti. Iako je pokazala brojne mane, ta metodologija će nam otkrivati ljude u svoj njihovoj tragičnosti svakodnevice, „zaustavljati vrijeme“ u svojim studijama, što klasična istoriografija zbog usredsređenosti na makročinioce i širok temporalni okvir nije uspijevala- kaže Batrićević.
Pozajmljivanje naše tradicije
POBJEDA: Bezbrojna su leksikografska izdanja, naučne studije u radovi u kojima kulturna ostvarenja s crnogorskog prostora srpski i hrvatski intelektualci nastoje umetnuti u vlastitu kulturnu baštinu. Koji im ključni faktori (nečinjenja) sa crnogorske strane idu u prilog?
BATRIĆEVIĆ: Problemi toga nivoa veoma su razuđeni, i horizontalno i vertikalno. Oni se kreću od same istorijske svijesti do tehničko-organizacijskih problema. Zato ću se osvrnuti na samo neke aspekte.
Prvo, socijalni i institucionalni gabariti. Mi i zemlje koje našu kulturnu baštinu pripisuju svojoj tradiciji nemamo isti broj naučnika i ustanova koje se bave istorijom i zaštitom kulture.
Drugo, sredstva koja država ulaže u kulturu usmjeravaju se više na „festivalsku kulturu“ no što doprinose valorizaciji i promociji crnogorske.
Treće – specifične političke prilike tokom vjekova usporile su proces nacionalne identifikacije kroz državu, a nezaokružen nacionalni okvir i dosta kasna inkluzija određenih djelova naše zemlje u onu opnu koju je imala prva crnogorska država u srednjemu vijeku omogućile su strancima da svoju tradiciju dopune našom.
I četvrto, to je neriješeno pitanje crnogorskoga identiteta. Ne mislim na etnikum nego na identitet koji proističe iz države. U tome kulturna istorija može odigrati veliku ulogu i pomoći reintegraciji našega identiteta.
Praviti kulturne modele bliske onim u SAD-u
POBJEDA: Zašto u Crnoj Gori izostaje suštinski dijalog o kulturi i čime bi njegov izostanak mogao rezultirati?
BATRIĆEVIĆ: Pa upravo se vraćamo na problem nerazvijenosti crnogorskog državnog identiteta. On je sputavan vjekovima, a onda se posljednjih decenija počeo razjedinjavati. Ne znam bolji primjer od floskularnosti današnjih političkih partija – one u trci za glasovima vrše bosnizaciju Crne Gore (u smislu državne dezintegracije). Stalno se ističu i potiču razlike – rijetki iznose ono zajedničko, ono što omogućava da se okupimo oko nečega što se zove crnogorsko društvo (odnosno država).
Umjesto na interkulturalnosti kod nas se insistira na multikulturalnosti, koja se shvata kao prinudni suživot različitih kultura. A kad se govori o pomirenju niko ne iznosi konkretna rješenja. Da bi se riješili problemi, polazne premise moraju biti jasne – Crna Gora je po Ustavu država svih njenih građana; crnogorsku kulturu čine svi njeni narodi bez obzira na vjeru i oni su naši glavni mostovi prema suśednim kulturama – bosanskom, hrvatskom, srpskom i albanskom. Sve one zajedno dio su svjetske riznice kulture. Stoga je bitno praviti kulturne modele bliske onim u SAD-u koje su mnogo multikulturalnije od nas, a opet imaju dobro riješen model američkoga identiteta i američke kulture, upravo kroz poštovanje države i njene tradicije.
POBJEDA: Što bi trebalo da bude prvi korak u pokušaju da Crna Gora konačno dobije sintezu svoje kulturne istorije?
BATRIĆEVIĆ: Prvo sahraniti tradicionalističku vizuru po kojoj su crnogorski identitet i kultura isključivo pravoslavni. Oni su pravoslavni koliko su katolički ili muslimanski, bogumilski ili paganski. Zatim, shvatiti da ovaj prostor kulturološki nije monolitan, on je primao uticaje sa raznih strana – uzmimo Crnojevića kulturu za primjer – ona je po dogmi pravoslavna, po formi to je uglavnom praksa hrišćanstva zapadnoga tipa.
Tekstovi u Oktoihu su pravoslavne provinijencije, ali je njihova iluminacija i način štampe potpuno renesansan, odnosno zapadni. Sve te specifičnosti omogućavaju nam dijalog o zasebnoj crnogorskoj kulturi, koju je iznjedrio čovjek s ove teritorije. Ali je za takav pristup potrebno veliko znanje iz raznih oblasti umjetnosti i nauke. Toga je posebno bio svjestan Pavle Mijović – onđe đe su drugi govorili da nema govora o crnogorskoj kulturi i da je u pitanju čista regresija, on je otkrivao potpuno nova polja.
Za arhitekturu tzv. Stare Crne Gore u novome vijeku, za koju se tvrdilo da je faktički nije ni bilo, Mijović je uspio da pronađe primjere, opiše, izvrši tipologiju sakralne arhitekture i nazove je „recentnim crnogorskim graditeljstvom” te raznim kulturološkim analizama uhvati kontinuitet s crnogorskim graditeljstvom za vrijeme Duklje i dokaže da se radi o samosvojnom na- činu izdrade.
Zato je neophodno crnogorski prostor posmatrati kao jedinstven u svim njegovim različitostima te na taj način stvarati svijest da mi gajimo tradiciju izuzetno bogate kulture od neponovljivih crteža u Lipcima do neprikosnovenog slikarstva Dada Đurića; od pučkih predstava po primorju u srednjemu vijeku do Živka Nikolića i Dušana Vukotića; od Andreacija i Popa Dukljanina do Mihaila Lalića; od Husein-pašinedžamije do one obnovljene na Starome groblju u Tuzima. (Opširnije u Pobjedi)
