Legenda kaže ovako: 14. avgusta 1577. godine Bogorodičina crkva u gradu Bangeju u istočnoj Engleskoj bila je poluprazna. Počela je molitva. Dok su malobrojni vjernici u jedan glas pjevali, nad elegantnim crkvenim tornjem gomilali su se crni oblaci. Mračno nebo tutnjalo je od grmljavine. Počela je nezapamćena oluja. Odjednom, u sam vrh kupole udario je grom. Nekoliko trenutaka pošto je crkva pogođena nebeskim bičem, praćen munjama i kišom iz oblaka, kroz vrata je ušao veliki crni pas i provukao se kroz redove klupa. Dvoje ljudi je klečalo i molilo se. Čudovište je najprije prošlo pored njih, potom se vratilo i zaklalo ih snažnim čeljustima. Pas je nestao brzinom kojom se i pojavio, ostavivši za sobom dva leša i tragove ogromnih kandži.
Ovaj događaj, prema predanju, zabilježio je u svom dnevniku sveštenik Abraham Gleming, opisujući bizarnosti koje su se u prošlosti desile u Bangeju. Masakr u crkvi, međutim, samo je jedno u nizu zlodjela pripisanih zastrašujućem mitskom psu. Od navodne tragedije u ovom gradu prošli su vjekovi, ali priča o čudovištu i danas kruži Engleskom. Mit o pokolju kao lokalno vjerovanje meštani rado uz pivo prepričavaju gostima u pabovima.
Mnoge regije imaju svoje verzije ovog događaja, a zvjer, zavisno od mjesta prepričavanja, različito se naziva - Grim, Dlakavi pas, Demonski pas. U istoriji svjetske mitologije, pa i popularne kulture, zapamćen je kao Crni pas (Black Shuck) ili Engleski mitološki pas.
Priču o demonskoj životinji čuo je bez sumnje i njemački pjesnik Gete, pa je ovoj aveti našao mjesta u svom čuvenom djelu "Faust". Osim što je vjekovima zadovoljavala ljudsku potrebu za strahom, legenda o ovom čudovištu inspirisala je i sera Artura Konana Dojla, koji je mitsku životinju uveo u jednu od avantura čuvenog detektiva Šerloka Holmsa. Pogađate, riječ je o njegovom vjerovatno najpoznatijem djelu "Baskrevilski pas". Zapise o krvoločnoj aveti ostavio je i Edgar Alan Po, a jedna varijanta ovog demona po imenu Grim našla se i u serijalu o Hari Poteru, engleske spisateljice Džoan Roling.
Crni pas postao je jedan od simbola Engleske. Širom zemlje rasuti su pabovi, moteli i restorani pod ovim imenom. Vjerovanje u postojanje surove zvjeri motivisalo je i rok grupu Darknes da po njemu nazovu jednu svoju pjesmu.
"Crni pas, crni pas, njega je bilo baš briga", kažu Darknesi u svom hitu.
Zaštitini znak ovog čudovišta, prema ostrvskom vjerovanju, jesu crvene, krvave oči. Ovaj motiv debelo je iskoristio Dojl, plašeći njima Holmsa i njegovog vjernog pratioca doktora Votsona. Ljudi koji su se kleli da su se sreli s ovom zastrašujućom zvjeri pričali su da je veličine krave, crne duge dlake i izuzetno velike vilice sa snažnim i oštrim zubima. Ovakav opis krvoločne aveti vjekovima je utjerivao strah u kosti lakovjernih i ljudi sklonih vjerovanjima u horor priče.
Mornari kojima su starci u lučkim krčmama ispredali bajke o mitskom krvoloku širili su legendu o demonskom psu. Vremenom se pojavilo na stotine verzija ove storije. Tragovi iste legende mogu da se pronađu širom svijeta - u Irskoj, Škotskoj, Americi, Australiji, skandinavskim zemljama.
Pitanje koje se logično nameće: Ima li ona ikakvo utemeljenje?
Potragu za odgovorom poveo je Mark Norman, koji legendu o aveti Crnog psa proučava već 15 godina. Odrastao je u Devonu, engleskom okrugu poznatom po brojnim mitovima i lokalnim bajkama. Dobro poznata priča o četvoronožnom čudovištu crvenih očiju, međutim, nije ga interesovala sve dok nije stigao na Univerzitet Ekseter. Tamo je otkrio arhivu engleskog folkloriste Tea Brauna, koji je pedantno bilježio sve varijacije ove priče. Norman se odmah zagrijao za temu. Trenutno piše knjigu o ovom mitu, koristeći Braunov materijal, ali takođe i prikupljajući sopstvene priče.
- Nijesu svi crni psi loši - ispričao je Norman svoja otkrića engleskim novinarima.
- Iako su najčešće doživljavani kao znakovi loše sreće, postoje i oni koji su neka vrsta zaštitnika ljudi i porodica.
Najčešće su prostorno određeni i u vezi s određenim lokacijama - djelovima puta, ulice, zaseocima… Motivacija Crnog psa menja se kroz kulturološku percepciju pasa; u sredinama u kojima se smatra nečistim, postaje zlokoban, i obrnuto. Crni psi postoje u mnogim formama, ali često imaju zajedničke odlike. Naravno, crne su boje. Obično su abnormalno veliki, sa svijetlećim velikim očima i ulivaju strah u kosti.
Norman je utvrdio zanimljive varijacije ove legende. U predanju postoje psi bez glave ili psi sa ljudskim licem. Nijesu rijetkost ni oni koji nestaju u magli, ili hodaju samo na zadnjim nogama.
Ovaj istraživač je utvrdio i da priča o Crnom psu datira vjekovima unazad. Najstariji zapis o ovom čudovištu koji se pojavljuje u engleskoj literaturi datira iz 1127. godine.
Blic.rs
