- Trudićemo se maksimalno. Nije vrijeme od komedije, a to je baš izazov! Smijeh je lijek! Podiže svjesnost! Daje radost, a od radosti nema veće podrške! U smijehu je i osjećanje lične slobode, jer čovjek je i hommo-ludens... Sve to nije lako danas u depresivnom vremenu, ali je dragocjeno i vrijedno truda, plemenito je. Da ne govorim o Molijeru i nužnosti našeg susreta sa njim.
Ljetos je za Grad teatar i Atelje 212 Marković na scenu postavio Bergmanovu „Jesenju sonatu“.
- U vremenu apokalipse kulturnih vrijednosti, estradizacije društva, pada vrijednosti, marginalizacije pravih vrijednosti, shvatio sam da treba dati mali, lični doprinos očuvanju duhovnosti. Moje zrno je bilo to. Bergman... „Sonata“. Uspjeli smo - ispričao je reditelj.
Kao dijete podgoričke Njegoševe ulice, te Crne Gore kojoj se uvijek vraća, on crpi teme koje se dotiču Mediterana, njegovih krajnosti, žarkih boja.
- Da, to je baš tako…c'est mois. Ako ponavljam, usitniću. Neka isijava i dalje. Živimo u vremenu bez mnogo ukusa, u vremenu u kome skoro pa da se zarađuju poeni na tim stvarima. Ne želim, ali ipak, ne mogu odoljeti – da, ja sam moja Njegoševa ulica!
A kada je riječ o Njegošu, i pored brojnih postavki „Gorskog vijenca” mnogi smatraju da je Njegoša teško ostvariti u pozorištu. O tome da li je nekada bio u iskušenju da režira nešto iz opusa ovog velikog pjesnika, kaže da „ne misli o tom odnosu“.
- Mislim o Njegošu sa divljenjem. Apsolutnim. Bez mogućnosti da toliko divljenje uspješno verbalizujem. A pozorište? Ne mora se sve što je veliko i sveto staviti u pozorište. Ima pozorište svoje teatarske partiture, svoje moći i čari. Vjerujem u njegovu snagu, autentičnu, bez kolosa kao što je jedan Njegoš... Druge su to vode, različite, ali ne i nepomirljive, naravno. Samo, takva bi predstava tražila velike glumce, sa velikom moći scenskog govora, a danas je to van mode. Govor je potcijenjen. Za razumjeti njegovu magiju traži se veliki sluh i veliko obrazovanje - zaključuje Marković.
Više pročitajte u današnjem broju Pobjede
