U Crnoj Gori čuvaju se brojne muzealije, umjetnine i sakralni predmeti od velike duhovne i materijalne vrijednosti za pripadnike svih naroda i vjeroispovijesti. Znatan dio tog blaga dostupan je građanima, dok se veliki broj predmeta čuva sakriven od očiju javnosti u riznicama muzeja i bogomolja. Pored toga što se o tome malo uči u školama, dodatni problem je i što se blago čuva u neadekvatnim uslovima.
Nezvanični izvor Pobjede, stručnjak u oblasti kulturne baštine, potvrdio je da se naše kulturno blago čuva u relativno lošim uslovima, te da aktuelni nivoi zaštite uglavnom ne predstavljaju veliku prepreku vještim lopovima i trgovcima umjetninama na crnom tržištu. To direktno ili između redova priznaju i Pobjedini sagovornici na ovu temu, uz napomenu da se nivo zaštite dosta poboljšao u posljednjih nekoliko godina. Svi se slažu, takođe, da imamo dosta bogate riznice koje su nemjerljive materijalne vrijednosti i pravi su čuvar identiteta naših naroda.
Svjedočanstva istorije
Direktor Narodnog muzeja Crne Gore Pavle Pejović kazao je za Pobjedu da se u toj instituciji čuvaju muzealije od izuzetnog nacionalnog značaja, tako da je jako teško praviti gradaciju njihovih vrijednosti. U Istorijskom muzeju, prema riječima Pejovića, čuvaju se dokumenta koja su svjedočanstva o našoj hiljadugodišnjoj istoriji, među kojima su najznačajnije srednjovjekovne povelje, poput Povelje Ivana Crnojevića, Vranjinskih povelja itd.
U Muzeju kralja Nikole čuva se primjerak Oktoiha iz 1494. godine, u Njegoševom muzeju se čuva originalni rukopis „Gorskog vijenca“, Njegoševa vladičanska odežda, kao i niz muzealija vezanih za njegovu ličnost. U Umjetničkom muzeju se čuva ikona Bogorodica Filermska – Filermosa, koja je kao velika hrišćanska svetinja neprocjenjivo kulturno i materijalno blago, a tu su i umjetnički eksponati i remek djela naših najznačajnijih umjetnika poput Petra Lubarde, Dada Đurića, Mihaila Vukotića, Mila Milunovića, Fila Filipovića i drugih.
Pejović ističe i izuzetnu kulturnu i materijalnu vrijednost „Zbirke Vukmanović“, kao i kolekciju ex-jugoslovenske umjetnosti.
Koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske, protojerej-stavrofor doc. dr Velibor Džomić, kazao je za Pobjedu da je crkva svugdje u svijetu tokom prethodnih vjekova stvarala, čuvala i očuvala brojne vrijedne stvari i to prije svega sakralne prirode.
- Te sakralne stvari se, po drevnoj podjeli stvari u pravu, dijele na pokretne i nepokretne, ali je mnogo važnije to što su van pravnog prometa. Njihova bogoslužbena namjena, kao i činjenica da su to stvari van pravnog prometa jasno ukazuju da se isključivo upotrebljavaju za svoju namjenu i adekvatno čuvaju tamo gdje im je mjesto – istakao je Džomić. Potvrdio je da u Mitropoliji, kao i u ostalim eparhijama u Crnoj Gori, postoji veoma veliki broj starih i vrijednih pokretnih stvari počev, prije svega, od svetinja preko srednjovjekovnih rukopisnih knjiga do vrijednih i starih štampanih knjiga. Tu su i predmeti koji su isključivo namijenjeni bogosluženju poput putira, diskosa, jevanđelja, darohranilnica, prestonih krstova, ali i ikona.
Vlastite riznice
Pročelnik ureda za kulturu i kulturna dobra Kotorske biskupije, mr sc. don Robert Tonsati, kazao je za Pobjedu da Biskupija sama posjeduje oko 40 posto kulturnog blaga u Crnoj Gori. Te procjene su, kaže, donijete nakon velikog zemljotresa 1979. godine.
- Ta neizmjerno vrijedna baština nije smještena u samo jednu crkvu ili muzej, već gotovo sve veće i važnije katoličke crkve u Boki imaju vlastitu riznicu. Blago Kotorske biskupije ugrubo se može raščlaniti na arhitektonsko, zatim slikarstvo (sakralne umjetničke slike, freske i ikone), zlatarstvo (liturgijski predmeti izrađeni od zlata ili srebra s drugim uresima od dragocjenih materijala), liturgijsko ruho i čipka, skulptura (kamen, drvo, srebro), glazbeni instrumenti (orgulje u Perastu, Kotoru i Mulu, koje predstavljaju instrumente prvorazredne vrijednosti).
Tu je još i bibliotekarska građa: rukopisi, inkunabule, najstarija tiskana izdanja itd. – kazao je Tonsati. Nemoguće je, prema njegovim riječima, istaknuti što bi to bilo najvrednije jer se radi o zasebnim cjelinama, od kojih svaka opet ima izuzetne vrijednosti sama za sebe.
- Spomenut ću samo Katedralu Sv. Tripuna s riznicom, Bogorodičinu crkvu na Prčanju s vrijednom zbirkom umjetničkih slika, Otok Gospe od Škrpjela i Crkvu Sv. Nikole u Perastu (obje crkve imaju izuzetno vrijedne sakralne zbirke), Crkvu Sv. Eustahija i Crkvu Sv. Mateja u Dobroti, Crkvu Sv. Jeronima u Herceg Novom… - napominje Tonsati.
Direktor Medrese Islamske zajednice u Crnoj Gori Fuad Čekić istakao je da je najvredniji Kuran, koji se čuva u Huseinpašinoj džamiji u Pljevljima. Rukopis datira iz 16. vijeka.
- Kuran je u kožnom povezu veličine 39 x 28,5 cm, a debljine šest centimetara. Ima 233 lista, a ukrašen je sa 352 minijature koje su izrađene na zlatnoj podlozi. Tekst je ispisan crnim mastilom u trinaest redova. Tačke su u obliku pozlaćenog cvijeta. O prepisivaču i mjestu izrade rukopisa još nema sigurnih saznanja, jer su nepažljivom konzervacijom ovi podaci izbrisani zajedno sa vremenom njegove izrade – kazao je Čekić.
Daleko od idealnog
Nezvanični izvor Pobjede saglasan je da su pobrojana kulturna dobra od velike duhovne i materijalne vrijednosti. Međutim, napominje da je za njihovo čuvanje potrebno stalno unapređenje uslova i usaglašavanje sa svjetskim standardima. U Crnoj Gori to je regulisano i Zakonom o muzejskoj djelatnosti. Pavle Pejović je kazao da u Narodnom muzeju postoji više stepena zaštite kulturnog blaga, preko dokumentovanja, praćenja njegovog stanja od strane konzervatora, kao i nastojanja da se stvore profesionalni uslovi za njegovo čuvanje. -
U posljednje vrijeme su urađeni značajni poslovi na poboljšanju tih uslova, kao i za i njihovu prezentaciju, a postoji ekipa od 20 zaštitara koja se brine o njihovoj fizičkoj bezbjednosti – kaže on. Posao u muzejima, prema riječima Pejovića, veoma je zahtjevan i teško je obezbijediti idealne uslove za čuvanje i prezentovanje muzejskih zbirki. To, kako kaže, dodatno otežava činjenica da su muzeji u starim zdanjima koja su i sama kulturna dobra, pa se njihovo adaptiranje mora usaglašavati sa pozitivnim zakonskim propisima o zaštiti kulturnih dobara.
- Daleko smo od toga da su to idealni uslovi, ali smo dosta toga promijenili nabolje – istakao je Pejović i dodao da Muzej ima dobru saradnju sa resornim ministarstvom. Velibor Džomić napominje da je službu zaštite u Crnoj Gori na organizovaniji način državna vlast uspostavila tek poslije Drugog svjetskog rata. - Evidentno je da je tokom prethodnih vjekova ta dobra stvarala Crkva, ali i da ih je ona i očuvala. Zabilježena su mnoga pustošenja i razaranja, mnogo je uništeno, ali je dosta toga i ostalo – ističe Džomić. Crkva je, prema njegovim riječima, sarađivala sa državnim organima u pogledu zaštite sakralnih dobara, naročito poslije zemljotresa, kao i tokom devedesetih godina prošlog vijeka.
- Međutim, imam utisak da su „reforme“ sistema zaštite kulturnih dobara dovele do toga da nema zaštite. Ne samo da to odgovorno tvrdim, nego mogu i da dokažem. Danas smo prepušteni sami sebi – kaže Džomić i dodaje da je isti slučaj i sa drugim vjerskim zajednicama. Materijalna pomoć je, prema njegovim riječima, simbolična, a veliko i neprocjenjivo kulturno blago vapi za zaštitom, ali i adekvatnom prezentacijom. - Isti je slučaj i sa crkvenim arhivima i crkvenim bibliotekama. Lično sam učestvovao na javnim raspravama kada su pripremani zakonski propisi iz tih oblasti prije neku godinu, dostavili smo i primjedbe, ali nadležni nijesu imali sluha od opčinjenosti „novim rješenjima“, koja su, kako se pokazalo, veoma loša – rekao je Džomić.
Premalo novca
Robert Tonsati kaže da su mnoga od kulturnih dobara Kotorske biskupije zaštićena i propisima države, iako u stvarnosti o zaštiti i obnovi najčešće brinu same crkve, odnosno njihovi upravitelji. Uslovi za čuvanje, kaže, različiti su od mjesta do mjesta.
- Negdje su, poput riznice Katedrale, uslovi izvrsni, a negdje ima puno prostora za poboljšanje. Riznica Katedrale, muzej Crkve Sv. Nikole u Perastu, te Otok Gospe od Škrpjela, imaju adekvatne prostore za izložbu i čuvanje svojih umjetničkih vrijednosti. Druge crkve, poput Sv. Mateja i Sv. Eustahija, primjera radi, nemaju izložbeni prostor i način da široj javnosti pokažu vrijednosti koje posjeduju.
Osobito je vrijedna spomena zbirka čipke u Sv. Eustahiju, zbirka relikvijara u Sv. Mateju ili zbirka umjetnina na Prčanju. Ta blaga ostaju skrivena od javnosti jer ne postoje sredstva kojima bi se ona mogla prezentirati na ispravan način, a čini se ni interes sa strane državnih organa da u tome pomogne – istakao je Tonsati. Sa državnim organima, kaže, postoji čvrsta saradnja, mada bi ona, naročito kada je u pitanju zaštita i potpora, te obnova tog velikog blaga, mogla biti puno bolja.
- Ne možemo se oteti dojmu da ipak zaduženi organi ili ne shvaćaju ili ne prepoznaju stvarnu vrijednost baštine o kojoj govorimo. Premalo se novca za nju izdvaja, tako da smo često prisiljeni sami tražiti, s teškom mukom, pomoć privatnih donatora ili stranih institucija – ističe Tonsati.
Fuad Čekić takođe tvrdi da se najveće blago Islamske zajednice Kuran čuva u Pljevljima na neadekvatan način.
- Postoje još neki eksponati u pojedinim džamijama u Crnoj Gori, ali nažalost nijesu adekvatno zaštićeni, kao ni Kuran u Pljevljima. Islamska zajednica trenutno nema ustanovu koja bi se adekvatno brinula o pokretnom kulturnom blagu muslimana Crne Gore. Izgradnja jednog takvog objekta trenutno je u fazi nerazrađene ideje – kaže Čekić. Sa državom, kaže, sarađuju samo kada su u pitanju nepokretna kulturna dobra, u prvom redu džamije. - Možda bi bilo lijepo istaći da je Kučanska džamija u Rožajama prije nekih mjesec dana progla- šena kulturnim dobrom od nacionalnog značaja – napominje Čekić.
Obaveza držaoca
Iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara Pobjedi je saopšteno da ta krovna institucija ima zakonom jasno definisane nadležnosti.
- Međutim, često se zaboravlja da su, prije svega, vlasnici, odnosno držaoci kulturnih dobara u obavezi da ih čuvaju i održavaju. Uprava je dužna da redovno prati stanje kulturnih dobara, no jedan od najvažnijih ciljeva zaštite – njihovo očuvanje i unapređivanje i prenošenje budućim generacijama u autentičnom obliku na najbolji način se može ostvariti kroz sinergetsko djelovanje institucija koje brinu o našoj kulturnoj baštini, odnosno kroz saradnju sa držaocima kulturnih dobara – navodi se u saopštenju Uprave.
Kada se govori o zaštiti muzejskih predmeta ili onih čiji su držaoci vjerske zajednice, prema tvrdnjama iz Uprave, procedura je da se prije svake planirane konzervatorsko -restauratorske intervencije obrate Upravi sa zahtjevom za izdavanje konzervatorskih uslova. Takođe, bez saglasnosti Uprave ne može se kulturno dobro privremeno iznijeti u inostranstvo radi prezentacije ili, eventualno, ekspertize. Ova krovna institucija ipak nije zadovoljna uslovima u kojima se čuva kulturno blago, posebno kada su u pitanju muzejske ustanove čiji su osnivači opštine, jer kvalitet zaštite u istim varira od slučaja do slučaja.
- U opštinskim institucijama kulture koje se bave zaštitom, očuvanjem i prezentacijom kulturnih dobara neophodno je unaprijediti uslove čuvanja eksponata, kao i u riznicama vjerskih zajednica – ističu iz Uprave.
Na meti lopova
Muzeji i bogomolje odavno su meta lopova u svim državama, na svim meridijanima. Crna Gora im je postala interesantna od početka prošlog vijeka. Za više od stotinu godina, otuđeni su brojni predmeti, velike duhovne i materijalne vrijednosti. Za vještog lopova loš sistem zaštite ne predstavlja veliku prepreku. Priznaju to i Pobjedini sagovornici.
Pavle Pejović navodi da su devedesetih iz Narodnog muzeja nestale dvije slike Vlaha Bukovca, za koje se zna da su u Hrvatskoj.
- Nijesu mi poznati razlozi zašto je obustavljena istraga o tom slučaju. Mi smo u Muzeju prišli revidovanju muzejskih zbirki, na osnovu čega ćemo utvrditi tačno stanje naših fondova, a poznato je da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme italijanske okupacije Crne Gore, kao i u poratnom periodu, nestao znatan broj muzealija – ističe Pejović.
Najčešći slučajevi provala u crkve, prema riječima Roberta Tonsatija, tiču se krađa vezanih za novac iz milostinje.
- Bilo je slučajeva u kojima su otuđeni vrijedni predmeti za liturgijsku uporabu, poput kaleža i svijećnjaka u Lepetanima. U Herceg Novom su otuđene slike iz Križnog puta, velika šteta nanijeta je Crkvi Sv. Eustahija, iz koje su prije 2000. godine pokradene vrijedne umjetničke i sakralne slike, koje nikada nijesu vraćene, iako se, prema našim saznanjima, nalaze na tjeralicama Interpola – kazao je Tonsati.
Velibor Džomić i Fuad Čekić nijesu konkretno izdvojili neke slučajeve krađa iz crkvi i džamija. Međutim, u javnosti je posebno poznat slučaj krađe 17 panagija crnogorskih mitropolita iz Cetinjskog manastira, osamdesetih godina prošlog vijeka. Riječ je o vladičanskim obilježjima koja se nose oko vrata, a označavaju čin mitropolita. Nezvanični izvor Pobjede kazao je da je svojevremeno u Njemačkoj pronađena samo panagija Mitrofana Bana.
- Panagije su izrađene od plemenitih metala, ima na njima i dragog kamenja. Vjerovatno su pretopljene, uništene. I dalje su u svim kartotekama Interpola. Za nas su neprocjenjive, jer su umjetički, istorijski, duhovni i politički eksponat najveće kategorije – kazao je izvor Pobjede.
Uloga obrazovanja
Kada se sve uzme u obzir, gotovo da se može izvesti paradoksalan zaključak da lopovi i trgovci umjetninama bolje znaju značaj i vrijednost našeg kulturnog blaga nego većina naših građana, pogotovo mladih. U tom smislu, od izuzetnog značaja je obrazovanje na svim nivoima. Zakon o zaštiti kulturnih dobara propisuje da su „obrazovne ustanove dužne da kroz nastavne i vannastavne programe razvijaju svijest o vrijednosti kulturnih dobara...“
- Da bi očuvanje baštine bilo djelotvorno, neophodno je obrazovanje započeti već od ranog uzrasta i kontinuirano ga provoditi. Osim obrazovnog sistema, u edukaciji javnosti značajnu ulogu imaju mediji – ističu iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
Očuvanje društvene vrijednosti predmeta
Iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara Pobjedi je takođe saopšteno da je nazahvalno, tj. gotovo nemoguće govoriti o tome što je najvrednije u našoj baštini s materijalnog aspekta. - Materijalno je često neodvojivo od duhovnog i identitetski vrijednog, što sublimira u neprocjenjivo vrijedno - navode iz Uprave. Pored materijalnog očuvanja kulturnih dobara, prema saopštenju Uprave, ništa manje nije važno očuvanje društvene vrijednosti predmeta kroz njegovo proučavanje i izlaganje.
- Interesantan je podatak da se u Narodnom muzeju Crne Gore nalazi jedna od najvećih zbirki ratnih zastava. Od naše je veća samo ona u Muzeju u Beču – ističu iz Uprave. Kao dobra od velike duhovne i materijalne vrijednosti izdvojili su takođe ikonu Bogorodice Filermose, ali i Diatretu – staklenu čašu, pehar iz 4. vijeka.
Ikona Bogorodice Filermose procijenjena na tri milijarde eura
Pobjedini sagovornici slažu se da je nezahvalno procjenjivati materijalnu vrijednost kulturne baštine, budući da je u pitanju neotuđivo blago i u najvećem broju slučajeva ima nacionalni značaj. Pavle Pejović ukazuje da, na primjer, „Povelja Ivana Crnojevića“ za nas ima ogroman značaj kao istorijsko svjedočanstvo, te je kao takva neprocjenjiva, a u nekim drugim sredinama ona ne bi imala taj značaj.
- Filermosu su italijanski eksperti procjenjivali na 2,5–3 milijarde eura, uz ogradu i rezervu da je neprocjenjiva kao velika hrišćanska svetinja. Tako je to i sa značajnim rukopisima i knjigama, kao i remek djelima naše umjetnosti – ističe Pejović.
Fuad Čekić navodi da je neprocjenjiva materijalna vrijednost umjetnina kao što je Kuran u Pljevljima. - Kuran je pravo blago za cio Balkan, ne samo za Crnu Goru. Postoje stvari kao sakali šerif - časna dlaka iz Brade našeg Poslanika Muhammeda a.s, koja nema materijalnu vrijednost, ali duboko je vezana za tradiciju jednog grada ili džamije - ističe Čekić.
Pobjeda
