Piše: Tamara Nikčević - DANI bh. nezavisni news magazin
“Imao sam šesnaest godina kada sam 1943. primljen u SKOJ. Već sljedeće godine sam postao član KPJ. U Partiju me je primio Đedo Milutinović”, kaže Veselin Đuranović, ponosno mi pokazujući na istaknutom mjestu na zidu zakačenu crvenu čoju punu zasluženog ordenja. “Evo, gledaj: Odren za hrabrosti, Orden zaluga za narod, Orden bratstva i jedinstva, Orden rada, Orden Republike, Orden za vojne zaluge, Nagrada oslobođenja Danilovgrada… Sve sam ih, vele, zalužio. Poslije žestoke bitke koju je u junu 1944. naša četa vodila sa četnicima u selu Boronjine kod Ostroga, organizacioni sekretar Sreskog komiteta KPJ Radomir Stanišić u svom je izvještaju napisao: ‘U tom boju zapazih po spretnosti i hrabrosti najmlađeg borca jedinice, Veselina R. Đuranovića iz Bandića’. Na te sam riječi i danas veoma ponosan. A devedeseta mi je”.
DANI: Sa koliko godina ste otišli u partizane?
ĐURANOVIĆ: Sa četrnaest. Odrastao sam u Katunskoj nahiji, u staroj Crnoj Gori, u selu Bandići blizu Danilovgrada. Mnogobroja familija, strašna sirotinja...
Poslije aprilskog rata, u Crnu Goru su počeli da stižu studenti Beogradskog univerziteta, mladi komunisti koji su, danas bi se reklo, bili zaduženi za širenje propagande. Organizovali su sastanke na kojima su nam govorili o SSSR-u i Staljinu, o Oktobarskoj revoluciji, o tome da u Sovjetskom savezu teku med i maslo, da se živi ravnopravno, da radiš koliko možeš, a da uzimaš koliko ti treba. Govorili su i da Crna Gora, zajedno sa ostalim jugoslovenskim narodima, mora polako da stvara uslove za podizanje revolucije nalik Oktobarskoj. Sve u svemu, pripremali su Trinaestojulski antifašistički ustanak.
DANI: Učestvovali ste u ustanku?
ĐURANOVIĆ: Naravno. Poslije kapitulacije Jugoslavije, puk poražene jugoslovenske vojske koji je bio smješten u Zagaraču, selu blizu mojih Bandića, za sobom je ostavio magacine pune ne samo hrane nego i municije, pušaka. Sa drugovima sam odmah otišao u Danilovgrad, odakle sam se u selo vratio sa onoliko oružja koliko sam mogao ponijeti. Naravno, nikada ranije nijesam pucao, pa smo nas nekoliko momčića krenuli na obuku kod podoficira Radovana Nikolića.
Pripreme za podizanje antifašističkog ustanka u Crnoj Gori intenzivirane su poslije dolaska Milovana Đilasa, kome je KPJ dao zadatak da sve organizuje. Prvobitna ideja je bila da male oružane grupe uđu u gerilsku borbu sa italijanskim okupatorom. Međutim, masovnost ustanka i odlučnost crnogorskog naroda da se bori protiv Italijana iznenadile su i Partiju i Đilasa. Samo iz mojih Bandića je, recimo, u Trinaestojulskom ustanku učestvovalo više od stotinu ljudi.
DANI: Šta ste Vi radili, koji je bio Vaš zadatak?
ĐURANOVIĆ: Sa Milanom i Vukašinom Barovićem sam ćerao oružje do naših jedinica koje su se borile sa fašistima. Poslije prvog velikog uspjeha 13. jula - a prva puška je, k’o i vazda, pukla na Čevu kod Cetinja - oslobođene su Brčele, Brajići i još neka mjesta po Crnoj Gori. Ubrzo je oslobođen i Danilovgrad i Italijani su krenuli u masovnu predaju. U toj gunguli više niko nije mogao da se snađe. Prva veća i ozbiljnija bitka vođena je 18. jula 1941. na Veljem brdu, gdje je poginulo dosta Crnogoraca. I danas se sjećam strašne pogibije Nikole Barovića koji je išao direktno na neprijatelja, zatvorivši prsima italijansko mitraljesko gnijezdo. Bio visok čovjek, krupan, lijep, neustrašiv… Nas nekoliko smo unakaženog Nikolu podigli na nosila i takvog ga vratili u selo.
Mirko Šćepanović, komandant Zagaračke jedinice, tog je dana zadobio čak petnaest rana.
DANI: Jesu li te pogibije obeshrabrile ustanike?
ĐURANOVIĆ: Nikada kod nas nije bilo obeshrabrenja i demoralisanja. Čak ni onda kad su Italijani krenuli tokom rijeke Zete i počeli odmazdu nad crnogorskim stanovništvom u Bjelopavlićima. Palili su kuće, hapsili, strijeljali i staro i mlado…
Poslije bitke kod Veljeg brda, vratio sam se u svoje selo i nastavio da obavljam kurirske poslove, da dostavljam poštu, poruke, hranu i oružje drugovima koji su se borili protiv okupatora.
DANI: Trinaestojulski ustanak je, nakon prvobitnog uspjeha…
ĐURANOVIĆ: Nije to bio mali uspjeh, nemoj da misliš… Bivši predsjednik Francuske Žiskar d’ Sten je rekao da je naš Trinaestojulski ustanak bio melem za pokrete otpora širom porobljene Evrope. Crna Gora, ona većinska, time se i danas diči. Ponosan sam što je Crna Gora jedina država bivše Jugoslavije u kojoj tradicija antifašizma nikada nije dovedena u pitanje. Tačno je, bilo je pokušaja nekih političara da podižu spomenik Pavlu Đurišiću, četničkom koljaču, ali je Milo Đukanović naredio da se već ozidani temelj tog izdajnika i zlikovca dinamitom digne u vazduh. Kao što znate, nije prošla ni rehabilitacija Krsta Popovića, iako je njegova biografija drugačija. Što ne znači da nije kvisling. Jeste!
DANI: Htjela sam nešto drugo da Vas pitam… Nakon Pljevaljske bitke u decembru 1941., tokom koje je izginuo veliki broj partizana, posebno onih iz Lovćenskog bataljona, crnogorski antifašistički ustanak praktično je ugušen; partizanske jedinice prešle su u Bosnu i Hercegovinu. Je li tada došlo do jačanja četničkog pokreta u Crnoj Gori?
ĐURANOVIĆ: Jeste. U četničkim redovima tih je godina bilo mnogo oficira Jugoslovenske kraljevske vojske.
DANI: Bilo ih je i u partizanima.
ĐURANOVIĆ: To je istina. Ali, većinu crnogorskih četnika činili su “bjelaši”, tj. oni Crnogorci koji su 1918. na Podgoričkoj skupštini, glasajući za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom, glasali i za nestanak države Crne Gore. Četnički pokret je u međuvremenu toliko ojačao da je od proljeća 1942. Draža Mihailović sa svojim četnicima prešao u Crnu Goru. Prilazio im je veliki broj građana koji je u nas, partizane, bio izgubio povjerenje. Digli ste narod na ustanak, govorili su, a onda nijeste bili u stanju da ga odbranite od fašističke odmazde i strijeljanja. Pored toga, Nijemci su došli do Staljingrada, pa je i vjera Crnogoraca u Rusiju postepeno kopnila.
Kod nas u Bandićima situacija je bila nešto drugačija: partizani su ostali u selu sve do aprila 1942., kad su odstupili i krenuli u BiH.
DANI: Vi niste otišli sa njima?
ĐURANOVIĆ: Nijesam, ali sam održavao vezu sa onih nekoliko ilegalaca koji su ostali u selu. Te smo ljude krili što u kućama, što po šumi. Pomagali smo im, donosili hranu, prenosili poruke… Cijele 1942. i 1943. bile su veoma teške. U samo nekoliko mjeseci poginula su tri buduća narodna heroja: Rusa Radulovića su ubili nacionalisti, Milosava Radulovića i Radoja Jovanovića četnici. Doduše, kod nas u Bandićima nije bilo “pravih” četnika; više su to bili zelenaši Krsta Popovića. Koji je, ponavljam, bio kvisling, to neka niko ne govori…
DANI: Govori, govori… Današnji crnogorski nacionalisti, prije svega čelni ljudi Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića, krenuli su da rehabilituju “naše” kvislinge...
ĐURANOVIĆ: O tome nema diskusije! Nikola Popović, narodni heroj i sin Krsta Popovića, jedno se vrijeme krio kod nas u selu. Donosio sam mu hranu. Drugi Krstov sin, Radovan, takođe je bio u partizanima i poginuo kao borac Prve proleterske.
Nikola Popović, koji je u ratu bio veoma častan i hrabar čovjek, krajem osamdesetih je, uoči raspada Jugoslavije, u Beogradu, gdje je stanovao, počeo da srbuje za Slobodana Miloševića. Kad je umro, neki Mijanović, takođe “terazijski Srbin” iz Crne Gore, održao mu je posmrtni govor na Cetinju. Čim je počeo da govori, otišao sam, napustio sam sahranu. Nijesam mogao da slušam ljude koji su, iako bivši komunisti i partizani, u poznim godinama postajali nacionalisti, velikosrbi i četnici. Gadilo mi se.
DANI: Bilo je mnogo takvih.
ĐURANOVIĆ: Jeste, nažalost.
DANI: Kako to da je Krsto Popović podržao Petrovdansku skupštinu (12. jula 1941., dan prije crnogorskog ustanka protiv fašizma), na kojoj je Crna Gora proglasila nezavisnost pod italijanskom okupacijom, a da su mu oba sina otišla kod vas u partizane?
ĐURANOVIĆ: Kao ličnost koja je uvijek bila za Crnu Goru, kao zelenaš iz 1918., Krsto Popović je do rata 1941. bio veoma ugledan, imao ogroman autoritet u Katunskoj nahiji. Bio je nevjerovatno hrabar čovjek, veliki crnogorski patriota koji je, eto, napravio istorijski pogrešnu odluku: nakon što je Srbija 1918. Crnoj Gori na sraman način oduzela državu, Krsto Popović je živio za to da tu državnost vrati. Čak i po cijenu saradnje sa italijanskim okupatorom. Njegove pristalice su kasnije tvrdile da to i nije bila klasična okupacija, budući da je i crnogorska princeza, ćerka kralja Nikole Jelena, bila italijanska kraljica, supruga kralja Vitoria Emanuela III. Ali to nema veze. Okupator je okupator! Sa njima nema saradnje.
Sa druge strane, činjenica je da vojska Krsta Popovića nije ratovala van Crne Gore i da je Krsto lično spasio mnogo naših skojevaca od četnika i fašista iz Podgorice, Danilovgrada, Nikšića…
DANI: Jovo Kapičić mi je ispričao kako su baš zbog toga Tito i Aleksandar Ranković Krstu Popoviću ponudili da pređe na stranu partizana.
ĐURANOVIĆ: Krsto je to odbio. Vojo Nikolić, narodni heroj iz Nikšića, i Nikola Popović, Krstov sin, jednom su se našli kod Tita na Durmitoru kako bi ga obavijestili o stanju na terenu.
“Nikola, šta ti je sa ocem?”, pitao je Tito. “Hoće li se pridružiti partizanima?”
“Nema tu spasa, druže Tito”, rekao je Nikola. “Nažalost, moj je otac duboko zagazio u saradnju sa okupatorom!”
Veljko Milatović, koji je, zajedno sa Šarom Brajovićem i Rakom Mugošom namjeravao da uhapsi Krsta Popovića, ispričao mi je kako je marta 1947., tokom te akcije hvatanja, Krsto likvidiran. Ako danas gledaš i sudbinu Krsta Popovića i njegovih sinova, sigurno nećeš pogriješiti zaključiš li da naroda kakav je crnogorski nema nigdje u svijet.
DANI: Zašto?
ĐURANOVIĆ: Zašto?! Je li ti Jovo Kapa (Kapičić) ispričao kako je na jednom kongresu boraca pitao ima li Nijemca, Rusa, Amerikanca koji će reći da nije to što je? E, samo u Crnoj Gori možeš naći ljude koji kažu da nijesu Crnogorci, nego Srbi. Drugo, ima li primjera kakav je, recimo, onaj Svetozara Vukmanovića Tempa?! Veliki revolucionar, junak koji je pola Balkana digao na ustanak, Tempo je imao rođenog brata Luku, popa, savjetnika i ideologa kod Draže Mihailovića. Lukin sin, Čedo Vukmanović, kojega je Tempo školovao i doveo ga na važne funkcije, čim je krenuo kastig i krvavi raspad Jugoslavije, počeo je da srbuje i četnikuje zajedno sa Amfilohijem Radovićem. Dok mu je stric Tempo bio živ i dok je živio kao bubreg u loju, Čedu Tito i komunizam nijesu smetali. Takvih primjera velikih antikomunista, od kojih su većina postajali propagatori rehabilitacije kvislinga, četnika, ustaša i ostalih narodnih izdajnika možete danas naći širom bivše Jugoslavije.
Poznaješ li bivšeg urednika Večernjih novosti Manojla Vukotića?
DANI: Poznajem.
ĐURANOVIĆ: Njegov stric Vukale, komandant četničke Lovćenske brigade, u našim krajevima je bio poznat po svojoj surovosti. Pod njegovim korbačom su u Zagaraču umirale babe od osamdeset godina. Nikada nijesam zaboravio batine koje sam od njega dobio 14. oktobra 1943., kada sam, zajedno Božom Božovićem, kao partizanski kurir pao u četničku zasjedu. Nosio sam seljačko odijelo, ali sam na glavi imao kapu sa petokrakom i izvezenim srpom i čekićem. Uz sebe sam imao bombu, pištolj beretu i italijansku pušku.
DANI: O, pa bili ste prilično naoružani za jednog šesnaestogodišnjaka.
ĐURANOVIĆ: Naravno da sam bio naoružan… Znajući da u Bandićima nema đavoljeg partizana, Vukale Vukotić je sa svojim četnicima došao kod nas u selo, zapalio kuće, izvršio pretres, pohapsio ljude. Nastao je opšti metež i ja sam, uletjevši u četničku zasjedu, ne znajući ko su, četnike pozdravio partizanskim pozdravom. Mislio sam da su naši. U mojih devedeset godina me niko nikada nije pretukao kao Vukale Vukotić. Ubio je boga u meni. Bio sam modar kao dimije crnogorske. Iako nagrđeni od batina, Božo Božović i ja smo te iste noći uspjeli da pobjegnemo četnicima, koji su, u toku dana, samo iz kuće Sekulića pobili njih četvoro: tri muške glave i jednu ženu.
Drugi stric Manojla Vukotića i rođeni brat Vukala Vukotića, bio je Aleksandar Vukotić, narodni heroj Jugoslavije, general JNA i junak sa Sutjeske. Eto, to ti je Crna Gora!
DANI: Kada već govorite o pokušajima rehabilitacije, iznenađuje li Vas to što je u Srbiji praktično rehabilitovan Draža Mihailović?
ĐURANOVIĆ: Ne iznenađuje. Većinski, Srbija je uvijek bila četnička i samo je, zahvaljujući Titovoj pameti i mudrosti, Srbima, kao najmnogoljudnijem narodu u Jugoslaviji, 7. jul dat kao Dan antifašističkog ustanka. Iako je veliko pitanje je li ubistvo dva žandarma u Beloj Crkvi bilo ono što nam je kasnije predstavljano. Jer, četnici su, kažem, uvijek bili jači. I danas su. Ko hoće da spaja Crnu Goru, Srbiju, Republiku Srpsku, a sve uz pomoć Rusije i Vladimira Putina? Četničke vojvode koje bi od nas da naprave rusku guberniju.
Nažalost, i u Hrvatskoj danas imate pokušaje rehabilitacije ustaša, kvislinške, nacističke NDH, što je sramota. Poslije Tita, koji je bio svjetski čovjek, lider svjetskog kalibra, Hrvati nijesu imali ličnost koja bi bila njegova dostojna zamjena.
DANI: Upoznali ste Tita?
ĐURANOVIĆ: Imao sam čast da se sa njim sretnem tri puta. Prvi put na brodu Galeb, kada se vraćao sa puta po afričko-azijskim zemljama. Bio sam dio delegacije na čijem je čelu bio Blažo Jovanović. Drugi put sam ga sreo kad je došao jahtom u Kotor, a treći kada sam mu, kao gradonačelnik Danilovgrada, poželio dobrodošlicu i predstavio mu majke naših palih boraca. Tom prilikom je, sjećam se, u prvom redu sjedilo šest narodnih heroja, dok su počasni gosti bili moj imenjak i predsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore Veselin Đuranović, Veljko Milatović, Vidoje Žarković…
DANI: Kada ste rekli da “četnici” žele da ujedine Crnu Goru, Srbiju i Republiku Srpsku…
ĐURANOVIĆ: Pokušavaju, ali im ta rabota ni ovoga puta neće uspjeti. Balkanski narodi jesu ludi, ali ne toliko… Evo, imam devedeset godina, nemam djece, nemam nikakvih potraživanja, zahtjeva i molbi za zaposlenje ili bilo šta slično, ali moram da kažem da je Crna Gora imala sreću da 2016. na svom čelu ima Mila Đukanovića, koji je Rusima rekao - Ne! Početkom devedesetih, kada je Đukanović zaigrao u istom kolu sa Slobodanom Miloševićem, otvoreno sam bio protiv njega; čim je iz tog kola izašao, podržao sam ga. Jer, sačuvati jednu malu zemlju i jedan ratnički narod od rata, vratiti joj državnost olovkom, uvesti je u NATO - pa to jeste čudo neviđeno. Ovo što je crnogorski narod učinio 16. oktobra, istorijski je odgovor na nivou Titovog 1948.
DANI: Šta ste radili te 1948?
ĐURANOVIĆ: Bio sam student treće godine Pravnog fakulteta u Sarajevu. Te noći je, od jedanaest uhapšenih studenata koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, bilo devet Crnogoraca. Veliki procenat uhapšenih i odvedenih na Goli otok nije bio kriv, ali je bilo i onih koji su poluđeli za Staljinom. Govorim ti to kao bivši šef Udbe od Ulcinja do Dubrovnika; te sam stvari znao.
Negdje u proljeće 1949. na razgovor me je pozvao general Grujo Novaković i kao studentu mi ponudio da radim u Udbi. Bio sam stipendista Crne Gore i to nijesam mogao da prihvatim.
”Možda vi ne želite da se zamjerite Informbirou”, rekao mi je ironično general.
Uh, poludio sam! Odmah sam se spakovao i otišao u Titograd, pa kod Sava Joksimovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, odjurio da neke stvari razjasnim. Oko same Rezolucije nijesam imao dilemu, znao sam da je to laž, ali bila su takva vremena: svaka i mala sumnja mogla je da te košta glave. Savo Joksimović je predložio da kod njih u Udbu dođem kad završim fakultet, što se i dogodilo 1. marta 1950.
DANI: Kako to da se toliko Crnogoraca 1948. izjasnilo za Rezoluciju IB-a i za Staljina?
ĐURANOVIĆ: Eh, kako?! Da nije bilo tako strogih, često i nedozvoljenih mjera na Golom otoku, u Crnoj Gori bi se za IB izjasnilo još toliko. Čak četiri člana Izvršnog komiteta CG bila su za Staljina: Božo Ljumović, Niko Pavić, Vuko Tmušić, Radivoje Vukićević. Cio ivangradski komitet i bjelopoljski srez! Devet nosilaca partizanske spomenice sa Ilijom Bulatovićem na čelu otišlo je u šumu da se bori protiv nas. U Andrijevici je Ćulafić, zaboravio sam mu ime, predratni komunista, sa predsjednikom opštine Rajkom Zogovićem i sa šefom Udbe pobjegao u Albaniju… Imaš toga koliko hoćeš. Crnogorci su u Rusiju vazda gledali kao u boga, iako su nas Rusi, da oprostiš, vaza zajebali, držeći nas kao svoje ratničko pleme preko kojega će na Balkanu činiti šta im je volja. Sličan odnos imali su i sa Srbima, ali se Srbi, za razliku od nas Crnogoraca, još nijesu opametili. Ovo što je sada učinila Crna Gora značajno je jer potvrđuje da su se i kod nas neke stvari promijenile. Nikad više! No pasaran!
Dani, Pobjeda
