Sjećanje na jednu od najvećih nesreća koja se dogodila u Crnoj Gori, bar nakon zemljotresa 1979. godine, ponajprije priziva ledeni sjeverni vjetar koji je nemilice duvao kanjonom Morače. Ono što će nešto kasnije zaista slediti svakog, biće prizor prevrnutih željezničkih vagona na litici kanjona i tijela unesrećenih.
Jedno od svjedočenja tog događaja upravo je i započeto riječju „prizor“ koja se, kao što svi znamo, kod nas upotrebljava samo u smislu objašnjenja neke zastrašujuće slike. Ovo svjedočenje se odnosi na trenutak kada je voz, a nakon izlaska iz tunela, izletio iz šina i survao se niz liticu.
„Čuo se silni tresak. Kao da se zemlja pomjerila. Jedno od moje djece je povikalo – tata, voz. Pogledao sam u pravcu brda i vidio kako se podiže velika prašina. Željeznički vagoni su se prevrtali čisteći pred sobom stabla cerovine. Onda je u trenu sve zamuklo. Dok sam trčao prema mjestu nesreće nije se čulo ni glasa. To je sigurno potrajalo nekih desetak minuta. A onda se prolomilo zapomaganje. Jedno za drugim. Jauci, leleci, vriska. Uzimao sam najprije u naručje djecu i snosio ih dolje, što dalje od vagona. Onda su počeli da pristižu i drugi. Samo bih čuo kako mi neko od njih govori – daj mi to dijete. I onda bih se opet vraćao gore. Ne znam ni sam koliko sam se puta popeo do vagona i spuštao nazad. Na kraju, noseći u naručje jedno dijete, donio sam ga blizu prihvatilišta i nijesam više mogao... dijete nije htjelo da me pusti... ''
A onda i riječi drugog očevica.
''Ta sila užasa se ne može zaboravit'. Jauci, krv, razbacana tijela, zapomaganje. Vjetar koji ledi. Onda sirene, rotaciona svijetla, automobili koji voze unesrećene... haos. Ipak, meni se činjelo, svi su okrenuli na ovu stranu. A ta litica je potpuno nepristupačna. Pošto se pruga izgradila nikad niko njome nije prošao. Čak ni lovci. A onda, u jedan čas, zla ura sve promjeni.''
I danas, pogled koji se uzdiže uz tu liticu kanjona Morača otkriva nepristupačnost terena. A i zastrašuje. Kuća Sretena Vuksanovića je te večeri, 23. januara 2006. godine bila pretvorena u prihvatilište. A mještani Bioča su bili prvi koji su pritekli u pomoć unesrećenima. Iz Podgorice je takođe upućena pomoć, a i stizali su dobronamjerni ljudi da pomognu. Ispred KBC su se okupili dobrovoljni davaoci krvi. Svi medicinski kadrovi su bili angažovani.
Ipak, ova nesreća odnijela je 47 života.
A današnji dan u istoriji Crne Gore je ostao bez prava na zaborav.
Ž.V.
