U momentu kada cijeli svijet govori o rekordima precijenjenog mjuzikla „La La Land“, nedaleko od Los Anđelesa dogodila se velika politička bitka. Mali, ali važni festival nezavisnog filma Sandens ponudio je odličnu platformu za reanimaciju demokratije, u danima kada novoizabrani američki predsjednik Donald Tramp donosi uredbe o izgradnji zida sa Meksikom i zabranjuje ulazak izbjeglicama u zemlju. Prikazana su krajnje oštra ostvarenja koja su pucala u grudi njegovoj administraciji.
Od 19. do 29. januara, u Park sitiju u Juti prikazano je 119 igranih i 68 kratkih filmova. Oštre komedije i provokativni dokumentarci secirali su iznenađujuće precizno probleme umiruće demokratije u savremenom svijetu. Jedan od najboljih primjera je ostvarenje „The Big Sick“, topla priča o pakistanskom imigrantu u Americi koji se bori sa sopstvenim identitom.
Politički šablon
Teme nagrađenih filmova došle su u pravom trenutku i formirale su važan politički šablon. U kategoriji drame pobijedio je „I Don't Feel at Home in This World Anymore“, rediteljski debi Mejkona Blera o ženi koja ne želi da prihvati neriješeni slučaj. Naslov sam po sebi mnogo govori o stanju uma miliona stanovnika Amerike i cijele planete koji su razočarani Trampovom pobjedom.
Titulu najupečatljivijeg dokumentarca odnio je „Dina“ u režiji Antonija Santinija, portret nekonvencionalnih ljudi čije su razlike vrlina a ne greška. Glavne nagrade dodijeljene su i dokumentarcima „Last Men in Aleppo“ i „Chasing Coral“. Prvi dokumentarac podsjeća Trampa kako mora da se pozabavi situacijom u Siriji, a drugi tjera da se okrene problemu klimatskih promjena. Ako to nije dovoljno, deset godina nakon što je nagrađen Oskarom, film „Inconvenient Truth“ dobio je nastavak, u drugom pokušaju Al Gora da podsjeti svijet šta može da izgubi ako se ne pozabavi ekološkim problemima.
Važnost identitetskih tema dobila je potvrdu nekoliko dana nakon premijere filma, kada su tri prezentera Sandensa imala problem da uđu u SAD. Do kraja festivala Sandens je imao odgovor za Trampovu administraciju.
- Želim da odam posebno priznanje umjetnicima iz zemalja sa većinskim muslimanskim stanovništvom koji su nam se pridružili na festivalu ove godine – rekla je na zatvaranju Keri Patnam, izvršna direktorica festivala.
Marš žena
Osamdesetdvogodišnja oskarovka Širli Meklejn takođe je imala poruku za posjetioce festivala.
- Pronađite demokratiju iznutra – rekla je glumica koja je na ovogodišnjem Sandensu simbolično nosila ljubičastu i rozu boju u ime Marša žena. To je možda najbolja poruka koja je isporučena na 39. izdanju Sandensa, najluđem i najprovokativnijem od kada je festival osnovan, 1978. godine.
Osnivač festa, glumac i oskarovac Robert Redford, godinama je ponavljao kako je Sandens osmišljen kao glas nezavisnosti i razlika. Međutim, kako su godine prolazile, iako je prvobitno popularizovao nezavisnu filmsku produkciju, festival je bez sumnje dobio politički karakter, naročito u dokumentarnoj kategoriji. Ove godine politika je još više zahvatila i fiktivna ostvarenja, a Sandens je dobio progresivnu ulogu o kojoj možda nije ni sanjao. Nego, to je bilo neizbježno – kada su najbolji, filmovi će uvijek biti tu da ukažu na greške i ponude rješenja.
Leila MURSELJEVIĆ
Kontroverzni kratki film „Kuso“
Sandens je festival na koji su dobrodošli najrazličitiji autori, zbog čega je često meta kontroverze. Najkontroverzniji ovogodišnji film bio je „Kuso“ u režiji elektronskog muzičara Stivena Elisona, poznatijeg pod imenom Fly Lo. Kratki film prati ljude koji borave u Gradu anđela, a odstranjeni su im neki djelovi tijela. Nazvan je sestrom Bunjuelovog klasika „Andaluzijski pas“, a natjerao je mnoge posjetioce da izađu sa premijere. Iako je tek početak godine, mnogi su ga okarakterisali kao „najružnije ostvarenje godine“.
FOTO: thewrap.com / hollywoodreporter.com / collider.com / sundance.org / youtube.com
