Ser Džon Hert se odavno brižno i pažljivo pripremao za smrt. Mnogo prije vrlo precizne prognoze prijatelja, pokojnog ser Lorensa Olivijea, kako će ga u nekrolozima ,,pominjati po tri uloge sa početka karijere“. I mnogo prije crnohumorne pošalice kojom je častio javnost prije dvije godine kad je kazao da će ga rak možda pojesti iznutra taman kao onaj vanzemaljac u „Osmom putniku“.
Krik pod maskom
Idealan epitaf na grobu britanskog viteza je onaj krik ,,Ja sam čovjek“, izgovoren pod teškom maskom Džona Merita u filmu „The Elephant Man“ (Dejvid Linč, 1980)... Cijela karijera glumca koji je iznio ulogu Čovjeka-slona stala je baš u tu jednu jedinu scenu.
Taj momenat u kojem Merit odbija da bude objekat naslade i znatiželjnih pogleda, pokazna kreatura, artista u kavezu, na trapezu, pozorišnim daskama ili pred reflektorima i kamerama, nebitno! I zauzvrat želi da bude blizak, jedan od nas... Običan čovjek.
Ser Džon Hert pretvarao je uloge malih, sporednih likova u stvarne heroje, a prosječne filmove često je znao da učini šampionskim i pamtljivim baš zbog lika kog je igrao. To je mogao samo majstor istančanog talenta. Onaj koji je za bravuru sposoban čak i na minimalnom prostoru i džombastom terenu i u nižim ligama.
Male uloge
Zato će ser Džona, od dana smrti 25. januara, kada je izgubio bitku sa rakom pankreasa, mlađa publika upamtiti kao glumca koji je u nekoliko poteza znao da oplemeni realno neambiciozne filmove. Njegov Gerik Olivander u tri filma serijala „Hari Poter“ obilježio nam je djetinjstvo. Bio je omiljeni negativac u potcijenjenom superherojskom ostvarenju ,,Hellboy“ (Giljermo Del Toro, 2003).
A kako se snalazio kada preuzme ulogu u kojoj je glas jedino oružje? Taj nezaboravni narator u Fon Trirovim ,,Dogville“ (2003) i ,,Manderlay“ (2005) ili hitu ,,Perfume“ (2006) bio je poput skretničara na mjestu odakle se iz realnog tone u magični svijet pokretnih slika.
Male uloge u bitnim i jakim filmovima birao je pažljivo i ciljano. Lako je povući paralelu između iskarikiranog negativca Adama Satlera u filmu ,,V for Vendetta“ (2005) (ili Gilijema u briljantno promišljenom ostvarenju ,,Snowpiercer“ (2013)) sa glavnim junakom do zemlje savijene kičme Vinstonom Smitom u ekranizaciji Orvelove ,,1984“ Majkla Redforda, tri decenije ranije. Bio je idealan protagonista distopijskih priča gdje je bez premca u fokusu ućutkani i zaboravljeni čovjek!
Odstupnica od slave
Tako je ,,mali“ Džon Hert uspio da u posljednjim potezima matira onu nimalo potcjenjivačku prognozu velikog ser Lorensa Olivijea. I bude veći od Herta u ,,dvije i po“ velike uloge: heroinskog zavisnika u zatvoru iz ,,Midnight Express“ (nominacija Akademije za najbolju sporednu ulogu 1978), Kejna u ,,Osmom putniku“ (1979) i Čovjeka-slona za kog je dobio jedinu Akademijinu nominaciju za glavnu ulogu.
Džon Hert preminuo je tri dana nakon 77. rođendana, kada su mnogi kritičari i fanovi počeli inadžijski da ponavljaju njegovu izjavu, kada je pred kraljicom Elizabetom Drugom kazao da ,,nikad nije ni želio tog prokletog Oskara“.
Nije u ovoj rečenici bilo mrve ega ili elitizma! Hertov korak od velikih ka malim ulogama bio je stvar svjesnog izbora. Taman od one 1983, kada je u padu sa konja poginula njegova najveća ljubav, francuska manekenka Mari-Liz Volpjer-Pjero. I to nekoliko sedmica prije planiranog vjenčanja i 15 godina od početka lude, velike ljubavi. Presjek uloga je jasan... Upravo tada počinje odstupnica od varljive slave i svijeta zvijezda... I kreće pohod u slavu malih, zaboravljenih, potcijenjenih autsajdera.
Džon Hurt je 33 godine koračao ka svojoj Mari-Liz. I brižljivo potpisivao onaj epitaf, krik Čovjeka-slona. Danas valja samo reći da ga je savršeno dostojan – u životu i smrti.
S. STAMENIĆ
FOTO: tvguide.com / people.com / eyeforfilm.co.uk / youtube.com
