Piše: Vladimir MARAŠ
Možeš misliti... U januaru 2016. preminuli Dejvid Robert Džouns, široj populaciji poznatiji kao Dejvid Bouvi, tokom plodnog života i karijere od blizu pola vijeka, za sve silne hitove nije dobio Gremi nagradu u bilo kojoj muzičkoj kategoriji.
Svrstan u najprodavanije autore modernog vremena, sa 11 prvoplasiranih albuma na svjetskim top listama, sa stabilnim mjestom u nesmjenjivim poslaničkim klupama Rock and Roll Hall of Fame, da ponovim, za života je dobio samo manje bitni Gremi za muzički spot „Jazzin' for Blue Jean“ 1985. godine i utješnu nagradu za životno djelo 2006! Čim se preselio „onamo“, eto ti - komada pet!
Kao da je neko htio da prizna očiglednu grešku koju deceniju unazad. Na osnovu svega ovoga, za neke velikane koji su još bez ovog odličja nameće se logično naravoučenije - nema Gremi ko ne umre.
*****
Na preporuku nekih dragih ljudi, odlučio sam da malo bacim pogled na ovogodišnji audio-vizuelni identitet ove manifestacije, mada iskren da budem, osim onih nekoliko glavnih nominacija i nagrada, prvenstveno su me zanimale nagrade u sferi džez muzike, pogotovo instrumentalne.
Tu nema mnogo iznenađenja - Snarky Puppy već poodavno postavlja standarde i demaskira uštogljenost koju, ruku na srce, svaki žanr poprimi nakon mnogo vremena u nepromijenjenom agregatnom stanju.
Ako u tim i takvim okolnostima dobijete Gremi uz imena kao što su Chuck Loeb, Steve Gadd ili Bill Frisell, onda ste ga zaisto zaslužili! Čak vam ni Crnogorci ne mogu osporiti tu činjenicu. Mada bi dostina pokušala.
Idem dalje, prolazim kroz spisak nagrađenih, kad evo ga John Scofield, neka jednom, no dva puta - za najbolju džez improvizaciju/solo i najubjedljiviji instrumentalni album. Ako vas u toj kategoriji čekaju Peter Erskine, Brad Mehldau ili Joshua Redman, e onda ste i taj zaslužili, zaisto!
Da ne ureknem, Skofild treba da svira u Crnoj Gori u naredne dvije godine, ali za razliku od Bouvija već je dobio poneki Gremi, pa se nadam da ćemo imati priliku da ga slušamo po planu, nekog narednog ljeta.
Nalećeh i na Lalah Hathaway. I ona izbroja poneki Gremi.
Već mi bješe dosadilo, kad ti ga eto još jedno interesantno ime - Jacob Collier. Komada dva, za vokalno-instrumentalne aranžmane koji preplavljuju internet godinama unazad, i to s pravom. Taj „klinac“ je toliko talentovan da ga je i veliki Quincy Jones prisvojio kao najrođenijeg i naširoko mu otvorio producentske puteve na relaciji LA - NYC. Evropa i daleki Japan, najbrže rastuća svjetska džez destinacija, logično se sami otvaraju. Jacob je, ako je iko, to zaslužio. Ko ne zna o čemu zborim, neka konsultuje You Tube, imaće što da čuje i vidi.
Da bude sve u skladu sa modernom estetikom TV formata, potrudila se i Adel, koja se žargonski rečeno, „napunila“ glavnih Gremija. Manirom iskusne zvijezde rijalitija kao sa, na primjer, Happy TV slomila je „nadvoje“ Gremi za koji je procijenila da pripada Beyonce - eto pravog pinkovskog zapleta.
U emotivnom govoru, na ivici suza, javno je argumentovala razloge zbog kojih misli da je Gremi morao da pripadne koleginici Beyonce, na šta je ova spontano, iz publike, odgovorila svojom ivicom suza. Rođena gospočad. Dakle, pola tebE, pola menE. Pa kad ih bude i ako ih ikad bude brojala, biće „imam 12 i po Gremija“.
*****
Vrijeme je da pomenem još jednog, šestostrukog dobitnika ove prestižne nagrade u periodu od 1978. do 2007. godine koji odnedavno više nije sa nama. Veliki Al Jarreau. Ikona svjetske džez scene. Jedan. Neponovljiv. Ostavio je nepregledno more muzike, riznice nota za sve prave, provjerene džez sladokusce, koji se nikada nijesu vodili brojem njegovih Gremi nagrada. Jednostavno, nema džez muzičara na svijetu koji njegov odlazak nije doživio kao kraj jedne epohe. Dok god ima nosača zvuka, njegov posebni glas i način izvođenja biće sastavni dio civilizacije. U ime svih nas koji znamo ko je bio Al Jarreau, šaljem mu posljednji pozdrav.
*****
Ne ugrabih da vidim ovogodišnji festival San Remo, a hoću, moram. Osim što mislim da je ovo jedan od festivala kojem moderno vrijeme pomaže da izgleda bolje i ljepše i zvuči uvijek modernije i produkcijski čisto kao suza, pogledaću ga i zbog jedne ekspresije moje prijateljice i koleginice iz Objektiva Maje Popović, koja „tvitnu na Fejsbuku“: „Nijedna žena koja se večeras pojavila na sceni San Rema nije imala vještačke grudi i usne, nije bila napadno našminkana, vulgarnog izgleda. Sve sa mjerom, ukusom i primjereno važnosti mjesta na kojem su“. Vjerujem joj ad hoc, što se ono veli, ali se moram lično uvjeriti u to. No me stra' da ipak nije u pravu - opravdano sumnjam da te Italijanke imaju bolje hirurge, pa im se ne poznaje ka ovima našima s Pinka. Liše San Rema, čitav muzički svijet je počeo da liči na rijaliti program, pa shodno tome, da završim u vedrom tonu - mora bit' nekog pičvajza.
