Naša nagrađivana umjetnica tumači lik nastavnice muzičke kulture u novom autorskom projektu Borisa Liješevića „Čuvari tvog poštenja“ koji je praizveden u okviru aktuelne sezone Gradskog pozorišta. I sama svjesna da njen lik idealizuje svijet u kome svi mi danas živimo, ona pak ističe kako sama predstava time ne treba da se bavi.
- Mislim da je veća vrijednost ukoliko ovu predstavu posmatramo kao opomenu do čega bi moglo da dođe ukoliko zaista ne shvatimo koja je moć obrazovanja i sa čime se sve nose prosvjetni radnici – dodala je ona.
A kako bi se na što plastičniji način ukazalo na mogući scenario stvarnog života, lik nastavnice - zbog svoje namjere da ukaže na nedostatke društva - postaje žrtva tog istog društva. Fizičko nasilje kao „vaspitna mjera“ za odrasle.
- Bilo je dosta polemike tokom proba za ovu predstavu - da li je to previše ili premalo surovo. Kao neko ko trpi svo to nasilje, ja sam itekako razumjela intenciju reditelja, upravo zbog onoga čemu pozorište služi, a to je da ne dozvolimo da do ovoga dođe. Postoje sve indicije da se, korak po korak, bagateliše ono što je ključno za napredak i budućnost našeg društva i naše djece. Ima mnogo sjanih, divnih, čestitih prosvjetnih radnika kojima se mora dati mogućnost da budu najsjajnije tačke ovog društva i da im mi, sa punim povjerenjem, dajemo djecu; da se svi okrenemo obrazovanju, onome što jeste jedini tračak nade koji može da pobijedi upravo ono što se desilo u predstavi - to nasilje – precizira Drakić.
S druge strane, ona opominje da se u ovom slučaju ne smije izjednačavati pozorište sa realnošću, bez obzira na to što su glavne teme komada – pa samim tim i situacije – odatle preuzete.
- Naravno, svako te situacije „učitava“ iz svoje glave, na način kako on funkcioniše, u kakvom svijetu živi i kako percipira stvari. Ako je predstava u publici probudila emocije, znači da u tome ima nečeg što nas tjera na to – dodaje sagovornica Portala Analitika.
Simo Trebješanin u ulozi direktora škole, dijelom oportunistički gleda na svijet oko sebe. Ili, kao što to često znamo da kažemo u običnom razgovoru, to je direktor koji se dobro snalazi u svojoj ulozi.
- Kao što ste i sami vidjeli, predstava je veoma društveno angažovana. A ono što je najbitnije - izaziva stravično jake emocije kod publike, ali možda i jače kod nas, glumaca. Dok smo raditi predstavu, često smo pitali da li ćemo uspjeti u svojoj namjeri... Ali, kada ste iskreni i kada stojite 100 odsto iza toga što radite, kada ulogu pokrivate emocijom, onda nema šansi da omanete. To se i desilo na premijeri ovog komada. Veoma sam ponosan na svoju ulogu, jer nije lako držati pažnju dugim monologom u kome govorite ozbiljne, prilično potresne stvari. To u meni budi neke emocije za koje nisam bio siguran kako ću ih kontrolisati. Čak se u jednom trenutku dogodilo za malo dogodilo da mi je suza kanula – ispričao nam je Trebješanin, i dalje vidno uzbuđen zbog svega što se dešavalo na sceni, ali i u publici.
Prepuni auditorijum podgoričkog KIC-a „Budo Tomović“ nagradio je dugim aplauzom glumački ansambl Gradskog pozorišta. Mnogima od njih se desilo da je suza kanula, bez obzira na to što su najveći dio komada ispratili smijehom. Surova stvarnost nam se ukazuje onda kada o njoj najmanje razmišljamo...
Za reditelja i autora Borisa Liješevića ovo je još jedan u nizu komada kojima želi da se obrati publici širom regiona i podsjeti ih na ono što ih okružuje. Nakon drame „Očevi su grad(ili)“ koju je postavio u Crnogorskom narodnom pozorištu, „Čuvari tvog poštenja“ je još jedna njegova posveta rodnoj Crnoj Gori.
- Ako smijem sebi da dam tu slobodu i tumačim svoje predstave, one su neki pokušaj da se snađemo, da vidimo gdje smo, da razumijemo svijet oko sebe i te nove pojave na koje nas roditelji nisu učili, za koje nismo vaspitavani. Mi smo vaspitavani za ono: budi dobar, uči, radi, trudi se, služi vojsku... i biće sve u redu. Odjednom, sve su dobro uradili, a nalaze se na nekoj ledini, bez ičega, bez ijednog riješenog pitanja, dok su neki drugi - koji su zaobilazili sve te stepenike - sve riješili – kaže on za Portal Analitika.
U centru novog komada su mladi – polumaturanti, ali je osnovna namjera reditelja da predstavi „borbu za bolji svijet“ kroz lik nastavnice muzičke kulture, koja je personifikacija čuvara tog poštenja. No, njena borba je istinski dovedena u pitanje.
- Što je borba za bolji svijet, da li se treba za njega boriti i da li treba prihvatiti to što se nudi? A što da joj kaže neko ko je gladan, kome krče crijeva i ne zna šta će sjutra jesti? Da li da uzme ili ne ono što mu nudi neki bogati čovjek? Svjedoci smo posljednjih godina jedne strašne devalvacije i devastacije vrijednosti u društvu, gdje - na naše oči - prvi postaju posljednji i obratno. Svima nam to teško pada i ne mirimo se s time. Ali, nekako u isto vrijeme ne djelujemo. Svjesni smo da nas kradu na svakom koraku, da stalno nestaje jedan euro, pedeset centi, pa kad se sve to sabere - postane neka cifra. Onda se čovjek zapita: šta da radim? Mi možemo da napravimo predstavu o tome, ali koji su mehanizmi po kojima bih ja, kao pojedinac, mogao da djelujem? Da idem okolo pa da pričam o tome, ili kačim komentare na Facebook? Iz tog osjećanja nemoći je nastajala ova predstava. Neko drugi je taj koji stalno raspolaže društvenim sredstvima koja i tebi pripadaju, na što i ti imaš pravo, a sa čime nikada nisi u dodiru. Tako smo naučeni: mi stvaramo, a drugi to usmjerava i raspoređuje. Ali, šta treba da uradimo – osvrće se naš sagovornik na dobro poznate situacije.
I on je saglasan da sve što se u komadu odvija – i jeste za scenu, a ne za realan život. Ali, moramo biti duboko svjesni kuda smo krenuli.
- Meni je bilo važno da prepoznam da ti ljudi na daskama nisu ljudi kojih treba da se plašimo, jer mislimo da ćemo to postati. To već jesmo: mi, ovi glumci, ja... Sve nas, kao i te ljude o kojima pričamo, istinski bole stvari koje se oko njih dešavaju: i krađe, i lopovluci, i nemogućnost da reaguju. To istinski boli sve ljude i u ovoj, i u svim zemljama okruženja. Ništa ovim ne govorimo, ničemu ne sudimo, već samo konstantujemo koliko je ovo vrijeme i sve oko nas užasno komplikovano i koliko se ne možemo snaći... I koliko je teško odrediti se prema tome i vaspitavati djecu u tom vremenu. Za koji svijet ih vaspitavati - za ovaj izmišljeni ili za neki stvarni svijet? Ako ih vaspitavaš za ulicu, onda ih moraš učiti da budu polurazbojnici, polukriminalci. Zato neki ljudi izlaz vide u emigraciji, poput učenica u predstavi koja kaže da joj je životni projekat da dobije stranu stipendiju i ode. To ima svoje opravdanje i zaista jeste nečiji izlaz – podsjeća Liješević.
Da je komad „Čuvari tvog poštenja“ mnogo više od osvrta na našu – ili lokalnu – stvarnost, smatra i Trebješanin, jer je za njega osnovno pitanje: gdje ide društvo cijelog svijeta. Tome u prilog, dodaje, ide i njegova replika: „Mi smo našu djecu doveli do ambisa“. Ipak, nada se da ćemo se svi vratiti na taj pravi put.
- Stvarno sam ponosan na ovu predstavu i nadam se da će imati veoma dug pozorišni život - a ne mislim samo na Crnu Goru. Mislim da smo napravili predstavu kakva dugo nije viđena na ovim prostorima. Nemojte me pogrešno shvatiti, možda sam i pod utiscima, ali zaista imamo hit predstavu koja vraća vjeru u pozorište – zaključuje Trebješanin.
Osim Drakić i Trebješanina, uloge su odlično iznijeli i ostali članovi glumačkog ansambla: Božidar Zuber, Emir Ćatović, Branka Femić, Željko Radunović Caja, Katarina Krek, Ivona Čović-Jaćimović, Sanja Popović, Pavle Ilić i Branko Ilić. Veliki posao sigurno je uradila i dramaturškinja Stela Mišković. Male muzičke sekvence, sasvim primjerene potrebi, komponovao je Rambo Amadeus, a kostimografkinja je bila Tijana Todorović.
Na kraju, treba reći da izuzetno jednostavno rješenje scene Gorčina Stojanovića – praktikabli i jedan platneni pano – govore više nego što se na prvi pogle čini. Na panou iznad glava glumaca, tačno na mjestu da svakom gledaocu uvijek bude vidljiv, nalaze se oči – samo oči! - Petra II Petrovića Njegoša, izdvojene sa svima nama dobro znanog portreta.
- Ne bih davao odgovor na to da li Njegošev pogled treba da nas podsjeća na neka poštenija vremena... Oči su samo ostavljene na sceni, nisu ni zaigrale. Na nekoga da djeluju emotivno, na nekog metaforički, jer uvijek imate neke oči koje vas stalno gledaju. A ove oči na sceni - ne zna se ni čije su... Nema lika, već imate samo oči. Ko što vidi u tim očima, zapravo predstavlja produžetak predstave. To je nešto u čemu će, svako za sebe, tražiti dalji odgovor. Neka svako tumači simbol na svoju odgovornost – pojašnjava Liješević.
A odgovornost je velika kada je riječ o poštenju. Ili, pak, o državnom simbolu - himni Crne Gore - njenom tekstu iz koje proističe sve što se događa na sceni u ovom komadu Gradskog pozorišta. To nas brutalno podsjeća da odlaskom u pozorište nismo uspjeli da pobjegnemo (dovoljno daleko) od onoga što nas svakodnevno okružuje. Bez obzira na to da li himnu pjevamo do pola i cijelu. I bez obzira na to da li u očima neznaca sa scene vidimo Njegoša ili nekoga ko nas slijedi.
K.J.
Foto: Gradsko pozorište
