Komad koji za polaznu osnovu ima stih iz naše himne, zapravo se bavi Crnom Gorom u savremenom kontekstu.
Uoči premijere, sa Liješevićem smo razgovarali o tome šta ga je inspirisalo da uđe u ovu „problematiku“ i, u interakciji sa glumcima, pretoči je u dramski tekst i predstavu.
POBJEDA: Na kraju zahtjevnog kreativnog procesa, sa kakvim utiscima izlazite iz premijerne saradnje sa Gradskim pozorištem?
LIJEŠEVIĆ: Zadovoljan sam veoma i procesom i kreativnom dinamikom koju smo stvorili. Za sve nas je bio izazov krenuti od praznog papira iznad kojeg je samo naslov specifične težine i teme.
Kada ulazim u projekte ovog tipa, na pitanje o premijeri u šali znam da kažem - ako je uopšte bude, tj. ako uspijem da napravim predstavu. E, kada se ona na koncu dogodi, zadovoljan sam i samim tim što sam se usudio da se „ukrcam na taj brod“.
Treba hrabrosti da se uđe u takav projekat. Treba imati povjerenja u sebe i u to, da će se u susretu reditelja, saradničke ekipe i glumaca okupljenih oko jedne teme izroditi umjetnost.
Kada prođemo taj put i približimo se premijeri, moram biti zadovoljan što smo stigli dotle. To je poseban momenat uzbuđenja u stvaranju novog.
POBJEDA: To novo, umjetnički je produkt satkan od istinitih priča?
LIJEŠEVIĆ: U ovom slučaju nije. „Čuvari tvog poštenja“ nijesu dokumentaristička priča. Naprotiv.
Mjesec dana prije početka proba okupio sam glumce i proveli smo dva dana razgovarajući na temu poštenja. Nabacivali smo razne asocijacije. Dosta njih se odnosilo na školu.
Zanimljivo nam je bilo da istražimo šta se dešava kod djece koja stalno slušaju o slavnim precima i tome kako treba biti pošten, a rastu u nekom čudnom svijetu u kome je poštenje postalo vrlo rastegljiv pojam.
U tom vrlom novom svijetu najskuplji džipovi parkirani su ispred srednjih škola, a znamo da ih nijesu kupili profesori od svojih plata, već da ih voze učenici.
E, to je svijet u kome je Imati postalo važnije od Biti. Za razliku od predaka, nažalost, naši mali potomci rastu u društvu za koje im ne treba poštenje kao ulaznica.
POBJEDA: Zašto ste odabrali da se savremenim društvenim momentom bavite iz ugla poštenja tj. krećući od stiha crnogorske himne?
LIJEŠEVIĆ: Nekad je poštenje ovdje bilo egzistencijalni uslov. O poštenju se u Crnoj Gori mnogo govori. Ta kategorija dobija se, čini mi se, kroz majčino mlijeko.
Ali, vrijeme se promijenilo. I ljudi u njemu. Sve smo cešće svjedoci krađa oko nas, a kao da ih ne primjećujemo. Sve slabije reagujemo, sve lakše prelazimo preko toga.
Pogledajte zemlje u regionu, pa i Crnu Goru, gdje dojucerašnji prvi ljudi u društvu bivaju optuženi za višemilionske malverzacije, a onda im bude ponuđeno da vrate dio duga i odleže malo u zatvoru.
Šta može uraditi pojedinac danas protiv toga? Pojedinac je često u situaciji da niti zna šta da uradi, niti može nešto da uradi...
POBJEDA: Vi ste, na primjer, napravili predstavu o tome.
LIJEŠEVIĆ: Da, to jeste način na koji ja mogu da se izrazim i ukažem na neke stvari. To je tema koja sve nas boli i dira, uključujući i one koji ce sjedjeti u gledalištu.
Ipak, nije ovo priča o krivo sklopljenom sistemu u kojem funkcioniše društvo. Mene zanima čovjek u tom sistemu.
Onaj kojeg svakodnevno srijećemo, a kojem je dozvoljeno da u nekoj sumnjivoj transakciji namakne velike pare i još se dobro osjeća povodom toga.
U cijelom regionu, vidite, mi smo postali tolerantni na taj lopovluk. Ne kažem da smo dali legitimitet nepoštenju, ali počeli smo da gledamo na to kao na nešto što se skoro pa podrazumijeva.
O tome govorimo u predstavi, koju smo smjestili u školsku salu. Naizgled banalna krađa ne tako velike sume novca za pomoć siromašnom drugu da ode na ekskurziju u našem komadu pokreće niz pitanja, a kroz njih se reflektuju neki krupniji problemi koje nas okružuju i čemu svjedočimo svakodnevno.
POBJEDA: Zašto ste radnju smjestili u đačko doba?
LIJEŠEVIĆ: Zato što treba osvijesti da onako kako danas vaspitavamo djecu, takvo će nam društvo sjutra biti u ducnosti ako djeca iz škole
Šta da očekujemo od budućnosti ako djeca iz škole ponesu nauk da se krađa isplati. Ova predstava ne osuđuje nikog, ali teži da ukaže na neke stvari.
Život je postao jako kompleksan, vidite i sami koliko stravičnih stvari se dešava u školama.
Usljed tranzicije, koja nikako da se završi u Crnoj Gori, svjedoci smo danas strašnog klasnog raslojavanja, sve većeg jaza između socijalnih kategorija.
Imovinski karton postao je lična karta. Sve vidljivije je to raslojavanje. I ne samo što su razlike veće, nego raste i netrpeljivost.
Ali, sve su to znaci velikog siromaštva u kome su neke generacije odrastale. Sada kad su se domogle novca, ne znaju na pravi nacin da žive sa njim, pa te (o)znake svog bogatstva kače na koplja i vitlaju njima.
POBJEDA: Jeste li tokom procesa rada došli i do nekih odgovora. Recimo, je li ostalo išta od poštenja koje je iznjedrilo našu himnu?
LIJEŠEVIĆ: Malo je skrupula danas i još manje, čini mi se, onog poštenja u zemlji u kojoj se tokom prethodnih vjekova ono razvilo u kult i s pokrićem ušlo u himnu. Ali, sigurno je da ga ima još. U ovoj bašti ima svakakvog cvijeća. I cvijeća zla i cvijeća dobra.
Ipak, nijesmo se bavili time u predstavi. Nijesmo zauzimali ulogu sudije, niti prijetili prstom. Više volim kada se stvari dovode u pitanje. Pa, čak i one dobre.
POBJEDA: Na sličnim osnovama počiva i komad „Očevi su grad(ili)“ koji ste prije nekoliko godina režirali za CNP?
LIJEŠEVIĆ: Da. Obje predstave bave se onim na šta nas, u stvari, roditelji nijesu spremali. Kad kažem nas, mislim na one generacije iz sedamdeset i neke.
I jedan i drugi komad tretiraju vrijeme u kojem smo se zatekli prilično nepripremljeni na ovo što nas je dočekalo.
POBJEDA: Praviti umjetnost od materijala dobijenog na licu mjesta vrlo je zahtjevan posao. Taj pristup, reklo bi se, intrigira vas više nego onaj klasični koji podrazumijeva dramski predložak. Kada ste otkrili da predstava ne mora nužno nastati iz već postojećeg dramskog teksta?
LIJEŠEVIĆ: Prva predstava koju sam tako radio bila je „Čekaonica“ za Atelje 212. Sjećam se tačno momenta kada sam prevagnuo da se usudim da bez postojećeg teksta stvaram na licu mjesta.
Danas je sve više takvih prokekata. Moram priznati da držim da su reditelji koji rade klasiku mnogo pametniji. Umjeti dobro pozorišno pročitati klasiku i dobro je postaviti na scenu, za mene je vrhunac teatarskog stvaranja.
POBJEDA: Zašto? Mislite li da vi ne znate toliko dobro da čitate klasiku?
LIJEŠEVIĆ: Ne mislim. Ali, interesovanje me često povuče na drugu stranu, u istraživanje. Tješim se ponekad, pa kažem sebi – ko može da garantuje da jednog dana ovo što ja radim neće biti klasika.
Mene, u stvari, privlači proces nastajanja pozorišta na licu mjesta. Takav način podrazumijeva maksimalnu kreativnu angažovanost svakog člana ekipe, a to je neprocjenjivo iskustvo.
POBJEDA: Dosta je predstava koje počivaju na neposrednoj realnosti i one nalaze snažan put do gledaoca. Kako ste jednom izjavili, pozivajući se na Pitera Bruka, takve predstave ne mogu dugo da traju, jer se stvarnost mijenja. Koliki vijek trajanja prognozirate ovoj predstavi?
LIJEŠEVIĆ: Ne bih to sada mogao predvidjeti, ali imam lijepe primjere iz svog života da se jedna takva predstava igra već 12 godina.
Moja „Čekaonica“ na repertoaru Ateljea 212 je već sedam-osam sezona. Zavisi od teme valjda. Neke predstave poslije desetak godina gube aktuelnost, vrijeme ih pregazi ili demantuje.
Nekad je pak suprotno, predstava bude još aktuelnija nakon određenog protoka vremena. Predstave su, hotimice ili nehotimice, uvijek odraz realnosti, ovakav ili onakav...
Što sam stariji sve više razmišljam o publici. O tome kako zapravo publika stvara istoriju pozorišta. Publika odbacuje ili prihvata predstavu.
Zašto Čehov toliko dugo živi, ili Šekspir, Eshil, Sofokle...? Ko njih čuva, nako publika.
POBJEDA: Nije li pravo pitanje - zašto ih toliko dugo čuva?
LIJEŠEVIĆ: Da. Zato što su to autori koji su pisali o čovjeku i univerzalnim vrijednostima. Zato što su ulazili u tu tajnu koja se zove čovjek i razotkrivali je iz raznih aspekata.
POBJEDA: Kakvo pozorište vas interesuje danas, kao gledaoca?
LIJEŠEVIĆ: Upravo ono koje rađa predstave u kojima još mogu da vidim i osjetim čovjeka. I, da, sve više me interesuje pozorište koje je tiho.
POBJEDA: U kom smislu tiho?
LIJEŠEVIĆ: Mislim na predstave koje suptilno vode kroz teatarski čin, koje ne napadaju gledaoca, koje mu pričaju neku priču – onu koja poziva da se uključite i da je pratite, u želji da osjetite istinu na sceni. To je i ono pozorište u kojem me poslije 40 minuta odgledane predstave još uvijek zanima šta će se dalje dogoditi.
POBJEDA: Po čemu cete upamtiti angažman u predstavi „Čuvari tvog poštenja“?
LIJEŠEVIĆ: Po fenomenalnom razumijevanju sa ekipom. Ovo je za mene bio susret sa nekim ljudima koje odavno znam, ali sada prvi put radimo zajedno u ovakvoj raspodjeli.
Sjećam se te prve generacije glumaca sa cetinjske Akademije. To je ujedno i moja generacija. Kada su oni kretali na glumu, ja sam upisao književnost u Novom Sadu, ali sam na neki način pratio njihov rad i srijetao se sa Dubravkom Drakić, Pavlom Ilićem, Ivanom Mrvaljević...
Imam utisak da smo zajedno odrastali, da smo u isto vrijeme prolazili i kroz slične životne situacije, ali i periode profesionalnog razvoja i otkrivanja tajni pozorišne profesije.
Kada sam došao u Gradsko i sreo ih sada, osjetio sam na najljepši način da sam među svojom generacijom.
Sa druge strane, radeći ovdje i sa mlađim glumcima, shvatio sam koliko je ta prva generacija posijala dobro sjeme koje je dalje iznjedrilo kvalitetne plodove.
Zaista su se pokazali kao sjajan tim spreman na igru i hod u nepoznato.
Pobjeda
