Piše:
Vladimir Maraš
Dogodilo se i to! Dobili smo zvaničnu potvrdu da makar u nečemu nismo najgori na svijetu. Jedna od najprestižnijih svjetskih red carpet manifestacija priuštila nam je blam epskih razmjera - pogriješili su naziv pobjedničkog ostvarenja. Pogriješil isu toliko da se već zaboravila „Evropesma 2006“ u Beogradu kada je grupa No name, u montipajtonovskom stilu,izvojevala pobjedu nad Flamingosima.
Inače, sva frka se tada digla oko izbora za kompoziciju koja je trebalo da predstavlja tadašnju SCG naPjesmi evrovizije. Frka na nivou narandžaste uzbune - potencijalnog ratnog stanja na ovim prostorima. Totalna glupost, zar ne? Pretekosmo nekako, ali uz onaj ne tako lijep osjećaj, kako nam za frku tako malo treba.
Dakle, nedavno smo doživjeli da se na zvaničnom uručenju Oskara fula naziv pobjedničkog filmskog ostvarenjai da se na binu pozove ekipa koja nije trebalo da bude pozvana.
Jao.Sablasno je i tužno to izgledalo. Iskreno, ne znam kako bih se osjećao da sam, kao član ekipe filma „La La Land“ koju su iščašili, izašao na scenu da prihvatim onu statuu. Osjećao bih se kao... Ima jedan izraz u našem jeziku, ali mislim da mi ne bi dozvolili da ga upotrijebim - znate vi koji je.
Iskreno, sve je izgledalo toliko realistično da sam pomislio kako je i to sastavni dio klasičnog, čak predvidljivog scenarija dostojnog Holivuda i da će se svakog trena sve vratiti u normalu. Kad, ne lezi vraže–ipak je epohalna greška koja će sigurno ući u anale filmskog biznisa. Već na narednoj ceremoniji vidim „duhovite“ komentare voditelja koji će uz šalu i osmijeh, prozvati pobjednika i reći mu da slobodno izađe na scenu, jer je sve provjereno i on je taj, 100 odsto! Nego, ne bojim se ja njima, izvućiće se oni iz ovoga... A što ćemo s nama?
*****
Za to vrijeme, na jednoj ovdašnjoj televizijskoj „postaji“, naravno, s nacionalnom frekvencijom, novinar koji, uz ostale kolege,treba da bude stameni uzor kada je u pitanju korišćenje gramatike, uporno državnog tužioca, u nominativu jednine, naziva upravotako – „tužioc“.
'Alo, o čemu mi pričamo. Kome nije jasno, nije ni važno. Nominativ jednine i genitiv množine... Nijesam siguran u kom razredu osnovne škole se ovo uči, ali jesam da mi tada brkovi još nijesu bili krenuli. No, takvo nam je novinarstvo i sve oko novinarstva.
A da sve bude još slađe, na istoj frekvenciji se u emisiji „Ja imam talenat“, kao član žirija(!) koji, po među ostalog ocjenjuje i pjevačke/muzičke nade,pojavi stanovita vokalna izvođačica Ana Nikolić, poznata srpskoj, manje crnogorskoj, ali u totalu, balkanskoj publici. Pa zamisliti da pošalješ svoje dijete u taj „kriterijum“!?Nešto nije u redu s nama, ali baš.
Sve to začinjava ona moja omiljena emisija koju često pomenem, u kojoj voditeljka onim medicinskim štapićem vrti po usnoj duplji nekog nesrećnika koji želi da utvrdi je li dijete njegovo. Emisija se zove „DNK“ (kod nas bi primjereniji bio naziv „Čiji si ti, mali?“), a epizoda koju svima iskreno preporučujem (ima je na kanalu You Tube) nosi naziv „Umesto unuka dobio dete!“. Odmah nakon toga, ide najava za novu hit seriju „Porodica mog oca“. Smiješno je sve ovo, zar ne?
*****
Ko smo to mi? I kuda smo krenuli, znamo li? Kao podsjećanje na neka druga vremena, bijah u prilici da vidim neke stare fotografije u vlasništvu RadijaCrne Gore. Na njima su neka od novinarskih i spikerskih legendi (namjerno neću navodit iimena jer je grijeh nekoga slučajno previdjeti)i– vrlo interesantno -nekoliko orkestarskihi horskih formacija, sa sve logom Radio Titiograda u pozadini.
Dakle, pričamo o poslijeratnoj Crnoj Gori, pedesetih ili šezdesetih godina 20. vijeka. Mali simfonijski orkestar Radio TItograda, pa hor Stanko Dragojević sa simfonijskim orkestrom Radio Titograda, pa narodni/revijski orkestar Radio Titograda, solistii sve tako.
Onda izvlačim potpunol ogičan zaključak - tada je bilo manje stanovnika u Crnoj Gori i Podgorici, a sve je bilo moguće i realno. I što je najvažnije, sve ove formacije su bile konkurentne na muzičkom i televizijsko-radijskom tržištu bivše Jugoslavije, uz mnogo veće i razvijenije centre poput Zagreba ili Beograda.
Crna Gora sada u totalu ima jedan simfonijski orkestar, sa značajnim brojem članova koji nijesu iz Crne Gore, i jedan ad-hoc revijski orkesta rkoji se okupi (uz izvinjenje ako griješim) samo 1. januara oko 10 sati pored budvanskih zidina da nas razgali Radetzky maršem i popularnim, prigodnim melodijama u malo modernijim aranžmanima. To je nedovoljno. O potrebi da Crna Gora konačno dobije makar i formacijski skroman big bend orkestar od desetak članova, nekom ću drugom prilikom. Ali znam da je taj i takav big bend neophodan da bismo odbranili ono što nam je odavno napadnuto - zdrav razum i kontakt sa civilizacijom.
