Ovih dana ulazimo fazu kad postajemo stručnjaci za Eurosong. Kao da smo brat bratu učestvovali na istom minimum pet puta, pa se onako iskusno priključujemo diskusijama tipa znam-ja-kakva-nam-je-pjesma-potrebna.
Ako ćemo pravo, malo ko sa ovih prostora zna što i kako treba. Već godinama unazad slušamo pokušaje eks-Juzemalja da budu što „originalniji“ na najpoznatijem i najsmornijem evropskom muzičkom takmičenju.
- Ajde kroči, da ti ljubim oči, ajde kroči, kroči i poskoči, da ih je sedam, nikome te ne dam - zapjeva Stevan Fedi 2007. kao prvi crnogorski predstavnikiposkoči sjutradan nazad u Crnu Goru.
- Ne daj mi da poludim, tako je tužno sve, ponovo moja budi, zauvijek volim te - pokušao je 2008. da ljubavnim jadima popravi poziciju Stefan Filipović, nekad popularna dječja zvijezda. Džaba, niko nas ne primijeti.
Da probamo na engleskom? Ajde. Lijepa Andrea Demirović bljesnu 2009. kad zaklikta: „I’s beyond belief but true, I became a slave to you“. Nego je i taj sjaj trajao koliko i numera - okruglo 2 i po minuta.
Onda smo odlučili da dvije godine pauziramo, razmislimo i shvatimo gdje griješimo. Pa donijesmo odluku da 2012. pošaljemo magarca, pardon Ramba na magarcu u Jevropu. Super je Rambo, ko ga shvati, ali nijesam sigurna da je onima u Azerbejdžanu bilo išta jasno.
„Ne volim snobizam, nacionalizam, puritanizam, ja sam drukčiji organizam. Moj heroizam je pacifizam, altruizam, uživam u biciklizmu, liberalizmu, turizmu, nudizmu, optimizmu, dobre-za-tebe-izmu“. Super smo prošli - kad nas nijesu isključili sa takmičenja.
Kada su se Who See i Nina Žižić pojavili 2013. u Švedskoj mnogi su pomislili: „E, to je to!“, iako je tekst sigurno bilo teško prevesti. „I vodi me neđe da glavu produvam, neđe đe muzika dobro izuva, pa da ne staje, no samo da gruva, da svu noć traje i svi su tuna.“ Međutim, opet loš plasman.
I onda se pojavio on, što bi naš narod od milošte rekao, „ka od brda odvaljen“. Visok, naočit, talentovan i kulturan. Ima dobru pjesmu, koja čak i na engleskom zvuči kao iz Diznijevih crtaća. Sergej Ćetković ušao je u polufinale zapjevavši : „Moj svijet čuvam zate, u moj svijet, nek te vrate, pa da svane mi dan, s tobom jedino znam, za ljubav.“ Moglo je tu nešto da se desi - da je bilo sreće. No, moguće je da je Serđov hendikep bilo to što je premuževan.
Prošle godine, još jedno podgoričko dijete, Nenad Knežević Knez, okuša se na foru zvanu Željko Joksimović. Malo etno, malo ojha, malo gore, malo more, pa ispade: „Još te ne dam maglama sa planina, još te ne dam vodama iz dubina, a ti kažeš pusti me, živ mi bio, zaboravu predaj me, sad adio.“ Adio i tebi, Kneže, ti si nama vazda kao magija, baš te briga za te evropske neznalice.
Što htjedoh reći... Bio je to period loših pokušaja, ali ihitičnih pjesama i izvođača, koji, nažalost, nikada ne naprave „posao“, makar da se vinustepenicu više iz prostora zvanog domaća estrada. Ovo se odnosi na cijelu eks-Jugui treba već jednom da shvatimo da, ako ne možemo da pošaljemo nešto što će da pršti, gori, pravi haos i izgleda bogato, a pritom kvalitetno, nemamo što obrtat'tamo. Samo bacamo novac koji ionako nemamo.
Možda je Slavko Kalezić, ovogodišnji predstavnik, upravo to. Glumac, pjevač i plesačkoji zavodi, šarmira i vrcka, vrlo je ambiciozan i ima ogromnu želju da uspije. To ga odvaja od gore pobrojanih. No, vidjećemo. Ako i to ne uspije, brate, da se vratimo lakim notama kao davne 1983. kad Danijel Popović zapjeva: „Prošetam sam pored mora, dočekam tako i dan, zamolim more da vrati mi Džuli i juli…“ I osvoji četvrto mjesto.
Mirjana POPOVIĆ
</p>
