Srce još jedne problematične epizode „Božićnog ustanka“ u režiji Željka Sošića tuklo je u grudima kapetana Đura Draškovića (Vojin Ćetković). Sva tragedija podijeljenog naroda reflektovala se u njegovom zamućenom pogledu kada je u društvu predvodnika ustanka, poslije iznošenja plana, zatražio riječ.
Ostale vođe složile su se slijepo sa odlukom Jovana Plamenca (Željko Radunović), političkog vođe ustanka. Opsada Nikšića, Podgorice i Cetinja i čekanje pregovora, bez prolivanja bratske krvi. Kako dobro primjećuje Drašković, Plamenac je političar – vidi do Pariza. Kapetan je vojnik, koji ne vidi dalje od Orlovog krša. A tamo čekaju naoružani vojnici spremni za rat...
Mučki napad
Nikome nije teže što predlaže mučki napad na protivnike nego Đuru Draškoviću, što uvjerljivo pokazuje gluma Vojina Ćetkovića. U napadu na prepad nema junaštva, ali to je jedini način da se zemlja oslobodi. Poslije se može pregovarati i miriti do mile volje.
Nažalost, Draškovićeva čast dovedena je u pitanje zbog protivljenja odluci gospodara, po crnogorskoj recepturi koja se nije promijenila ni do danas. Krsto Zrnov Popović (Srđan Grahovac) garantovao je za njegov obraz, ali je potvrdio da misli kako griješi. Niko od Draškovićevih saboraca ne želi i neće da puca u plemenike, kumove i crnogorsku đecu, bez obzira na to što su naoružani do zuba. Draškovićeva ideja im zvuči iracionalno, a kapetan je jedini potpuno razuman među njima. Cijela tragedija u jednom liku.
Bjekstvo Francuza
Ostatak epizode je znatno slabiji od uvodnog razgovora vođa ustanka, s jednim izuzetkom – Nikovom (sjajni Miloš Pejović) eksplozijom tokom rasprave sa Danilom (Miodrag Radonjić). Još jedan odličan momenat koji prikazuje razliku između aktivne i pasivne slobode – čovjeka koji živi za sadašnjost (Niko) i onog koji djeluje zarad budućnosti (Danilo).
Kandidat za jednu od gorih scena u do sada prikazanim epizodama je oslobađanje Šarla (Amar Bukvić) iz štaba bjelaša. Malo je poznato da čovjek može da se onesvijesti od dva udara nogom malo iznad ćevanice.
O Jankovoj (Momčilo Pićurić) „nagloj“, dramaturškim zakonima neobjašnjivoj smrti da ne govorimo. Još jedno iracionalno rješenje, ovog puta rediteljsko. Momenat kada Miloš (Milivoje Obradović) saznaje za Jankovu smrt je pomalo bizaran, ali opet simboličan. Njegovo lice dok pije rakiju iznad mrtvaka je odlučno, a nije djelovalo ni približno čvrsto kad je poslat da pretrese kuću Ksenije Božove (Nataša Ninković). Rat odjednom više nije stvar vikanja parola i studentskih okupljanja. Valja očekivati nešto drugačije od njegovog lika u preostalim epizodama.
M. I.
FOTO: antenam.net
