Piše:
Maja Bogojević
Magični trenuci na Balkanu su toliko rijetki da u nevjerici odbacujete čak i mogućnost da se desi nešto nespektakularno, ali dobro i vrijedno pamćenja. U petak, 24. marta, desilo se upravo jedno takvo malo čudo – koncert Boža Vreća u KIC „Budo Tomović“. Pseudo-merak koji nam diktira kapitalistički konzumerizam sa etiketom „kupite 3 u 1“ te noći se pretvorio u pravi trostruki merak – sjajni su bili i nastup i umjetnik i publika.
Benjaminova aura
Božova hipnotišuća magija jednako djeluje na sve Podgoričane raznih dobi i statusa (od 15 do 90 godina), političkih, seksualnih, religioznih i drugih orijentacija. Skoro identičnu ekstazu Božo izaziva kod tinejdžerki i njihovih baka, kod mladih i starih momaka, kod mojih bivših studenata, kod mene, Jugoslovenke, koja pripada nekom drugom vremenu i drugoj muzici koja je, svjesna rivajvala svega što potiče sa eks-Ju prostora, mislila da su sevdalinke muzika matoraca.
Onda dođe iznenađenje, taj queer trenutak spajanja svega – i umjetničke subverzije i božanskog glasa i poezije i katarze – trenutak benjaminove aure, davno izgubljene na ovim prostorima, trenutak autentičnosti i istine. Zar je ovo moguće u dobu globalne post-istine! i trijumfa svega lažnog?
I to u mojoj provincijalnoj mačo Podgorici, gdje su do skoro tukli svakog muškarca koji je malo drugačiji ili „ženstveniji“ (žene koje liče na žene ili muške svejedno, odvajkada tuku), gdje bez ikakve milosti puštaju majke da protestuju i gladuju sedmicama, gdje se smeće baca svuda, gdje ljudi sopstveni otrov projektuju najradije na druge, pa su svakakvim monstruoznim bljuvotinama linčovali i austrijsku pobjednicu Evrovizije Končitu, gdje bahatost vlada na svim kolosjecima – saobraćajnim, intelektualnim, političkim, emotivnim, psihološkim, finansijskim, ma svim…
Freak na štiklama
Pjeva Božo i 450 duša oko mene pjeva s njim, kikoću se kad prekida čuvenu pjesmu komentarom „ne zna ni sama što se udaje“, dodajući na kraju „a znala sam, bogami sam znala“ uz gromoglasni aplauz i smijeh. Ova publika razumije i iskrenost emocija i ljepotu pjevanja i subverziju elitizma.
Božo „the freak“ na štiklama, i muško i žensko i nijedno ni drugo, uspio je da ujedini šizo-histeričnu Crnu Goru, raspjeva je, utiša ljude i raspali ih taman kad treba, da inspiriše nostalgiju i melanholiju sevdalinki toplim bosanskim akcentom i oniričnim, skoro farinelijevskim vanvremenskim glasom. Pošlo je za rukom ovom vrhunskom umjetniku da obori rekord i Batlerinog performansa, jer on je više od pjevača. Autoironični camp komentator, božanstvo, kult, KIC-ov događaj godine.
Kako je moglo da se desi ovo antielitističko stapanje, tako rijetko između patrijarhalne, provincijalne i seksističke Podgorice i jednog očigledno subverzivnog umjetnika? Da li se radi samo o pjesmama koje svi prepoznajemo (čak i tinejdžerske generacije, zahvaljujući jugoslovenskim roditeljima i internetu) o balkanskom bluzu/fadu/sevdalinkama ili pak o nekomercijalnom imidžu KIC-a ili o Božovom glasu, koji je istovremeno i vokal i instrument?
Glas drugosti
Pokušavajući sebi da objasnim ovo čudo, sjetih se termina feminističke teorije, koja na kraju sve objasni: ventrilokvizam. Ventrilokvisti su lutkari koji pozajmjulju izmijenjeni glas lutkama i, govoreći iz trbuha, pričaju svoju priču kroz druge. Metaforično, to su i svi oni ljudi kojima je uskraćen glas i koji se moraju pretvarati u nešto drugo da bi, uopšte, progovorili.
Božo je otpjevao sevdalinke publici koja je osjetila, iako nesvjesno, glas drugosti, jer i sama govori „iz trbuha“, pretvarajući se skoro uvijek da je neko drugi. Te martovske večeri, Božo je progovorio toplinom srca za njih i za sve nas. A publika je prepoznala u njemu svoj glas, idealnog muškarca i idealnu ženu - sve u jednom ljudskom biću. I sve je bilo kako treba.
P. S. Nijesam muzička kritičarka, niti je ovo osvrt na koncert, već pokušaj analize jednog sociološkog fenomena.
FOTO: Sonja Ražnatović / facebook.com
