Istorija je klizav teren, najklizaviji kada je riječ o mitomanskim prostorima kakav je Balkan. Zato svako djelo koje se bavi istorijom na našem području zaslužuje veoma pažljivu analizu prije konačnog zaključka, naročito ako se radi o neekranizovanim pričama, čiju je estetsku vrijednost gotovo nemoguće razdvojiti od drugih „varijabli“ – različitih interpretacija događaja koje prikazuju, mršavih produkcijskih uslova u kojima nastaju, nedostatka sličnih djela za poređenje i ostrašćenih reakcija gledalaca od kojih svako „iz prve ruke“ zna koliko je autor promašio ili pogodio suštinu.
Tabula rasa
Zato se projekti kakav je „Božićni ustanak“, igrani TV serijal u režiji Željka Sošića, mogu procijeniti samo ako je um prije toga tabula rasa. Po strani sve što mislite i znate o Božićnoj pobuni. Sošić nije uradio dokumentarnu seriju – igrana forma inspirisana istorijskim događajima poslužila mu je za njegovu sopstvenu priču. Možete reći da je onda mogao da ubaci i transformerse i vanzemaljske brodove umjesto topova i mitraljeza i dobićete odgovor – upravo tako. I bili bi uvjerljiviji nego njihove fiktivne „kolege“ - neistorijski likovi Danilo (Miodrag Radonjić) i Jelena (Sanja Popović), akteri ljubavne zavrzlame koja je samo dodala nepotrebnu melodramu „Božićnom ustanaku“. Kruži legenda da su se okruglo dva gledaoca potresla zbog njihove nesrećne ljubavi...
Poenta je sljedeća: igrana forma je oslobođena istine i daje slobodu autoru da oblikuje djelo po sopstvenoj volji. Da pojača nedovoljno jako. Da ublaži nepodnošljivo. Da učini fikciju jednako uvjerljivom kao što je to stvarnost. Zato je „Božićni ustanak“ mogao da zaboli svakoga, nezavisno od političkih, nacionalnih i svih ostalih opredjeljenja.
To je ubjedljivo pokazala predfinalna, perfektno orkestrirana epizoda u čijoj završnici ginu kapetan Đuro Drašković (uvjerljivi Vojin Ćetković) i Niko Božov (glumačko otkriće - Miloš Pejović).
Nedorečen kraj
Ako je neko uspio i u njoj da nađe neki zalutali motor, previše čistu odjeću ili pogrešno jelo na astalu, onda nije do epizode, nego do njega samog. Takve greške, kojih Sošićev serijal svakako ima, postaju nebitne kada je na ekranu punokrvna emocija. Nažalost, ostatak serijala, osim nekoliko povremenih bljeskova, nije mogao ni da se primakne osmoj epizodi.
Finale je zbog jačine prethodne epizode djelovalo prilično mlako i nedorečeno, toliko da nije bila potrebna potvrda, izjava Sošića za RTCG1, da se već sprema scenario za nastavak. Mnogi su detalji ostali nefiniširani, a najbolji primjer propuštene šanse je susret popa Steva (Mirko Vlahović) i Mitrofana Bana (Marko Nikolić).
Jedan dugi kadar, još duži razgovor, nesuđeni naspram velikog izdajnika i – ništa. Zahvaljujući ubjedljivoj glumi Mirka Vlahovića jasna je sva tragičnost lika popa Steva, ali sceni je nedostajao završni udarac i šamar-zaključak o duhovnicima koji su zaprljani politikom. Jedna jedina rečenica dovoljno jaka poput Nikovog suda da je „okupacija“ jedina riječ koja tačno opisuje vojni ulazak države na teritoriju druge. Ili lakonski dijalog Krsta Zrnova Popovića (Srđan Grahovac) i srpskog generala Dragutina Milutinovića (Nebojša Kundačina): „Đenerale Milutinoviću, jesmo li za ovo ginuli na Mojkovac? – Kapetane Popoviću, je li vas neko terao da ginete na Mojkovcu?“
Pristojna cjelina
Završnica nije imala gorku jačinu predfinala. Raspletena je sudbina Danila i Jelene koji odavno nikoga ne interesuju, popila se rakija i bacila fora (doduše, dobra) u kafani kod Peśa i Krsto Zrnov Popović (čitaj: govor u „Habrom srcu“, samo umjesto Mela Gibsona igra Hemfri Bogart) odjavio je serijal obećanjem borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Kada je nastavak planiran, Sošić je mogao da završi sezonu ubjedljivo najjačom scenom – pogibijom Draškovića i Nika u osmoj epizodi. Mnogi gledaoci bi sa mnogo više žara iščekivali nastavak.
„Božićni ustanak“ jeste pristojan serijal koji je mogao biti znatno bolji da je sveden na šest dinamičnih, a ne devet razvučenih epizoda, lišen ljubavne priče i fokusiran više na obični narod. Niko Božov, kog glumi izvrsni Miloš Pejović (pored Amara Bukvića, najveće glumačko otkriće serijala), dokaz je da je Sošićev serijal mogao mnogo jače da udari u džigerice svakog gledaoca spremnog da skrajne predrasude i očekivanja i svjedoči građenju ubjedljivog, tragičnog lika.
Nijesu svi Crnogorci junaci kao Popović ili Drašković, ali jesu raspeti između očekivanja sredine, istorije predaka, potrebe da zaštite bližnje i želje da budu slobodni i ostavljeni na miru. Niko Božov su svi oni koji pokušavaju da prežive i ostanu svoji u zlim vremenima.
Ista podijeljenost
Kažu da neke priče, poput Božićnog ustanka, zaslužuju da budu ispričane, bez obzira na njihovu konačnu umjetničku vrijednost. Tačno je, ali nije baš sjajno kada se konačno dobije šansa da se predstave, a rezultat ne bude jak. Ko zna kada će se neki drugi autor u Crnoj Gori opet baviti istom temom. Sošić je nije prokockao, ali imao je šansu da „zakuca“, budući da je prvi koji se njome bavi i da je narod željan da vidi ekranizaciju dugo prećutkivanog komadića istorije, što pokazuje velika gledanost prema podacima RTCG.
U suštini, kad se sve sabere, najveće postignuće „Božićnog ustanka“ jeste dokaz da je crnogorsko društvo i dan-danas podijeljeno kao prije 100 godina. Sošić je to pokazao kroz sadržaj, a gledaoci prilično jednostranim reakcijama – potpunim oduševljenjem ili odbacivanjem mogućnosti da u serijalu koji ima mana vide barem neku vrlinu.
Nego, da parafraziramo Janka (Momčilo Pićurić) kada citira staru izreku o podizanju djece: „Bolje bit kamen no roditelj“. Šta god da je Sošić snimio, manu bi mu našlo ili ga precijenilo duboko podijeljeno i ostrašćeno društvo, u kom je svako najpametniji taman kao ona dva stostruka kuma iz Peśove kafane. I ovo vam je tačnije nego bilo koja istorijska istina.
Napadači, odbacivači i izdajnici
Od januara do marta, dok je serijal emitovan na kanalu RTCG1, „Božićni ustanak“ postao je lopta za dobacivanje u medijima.
Već poslije druge epizode Sošićevog projekta odrekao se stručni saradnik za istorijska pitanja Novak Adžić. Glavni problem nije to što nije sačekao da se serijal okonča prije konačnog suda, već saopštenje u kom objašnjava da nije pročitao scenario zato što - nije bio obavezan ugovorom.
I šta onda možemo da očekujemo od bilo kog projekta u Crnoj Gori ako stručni konsultanti, da ne govorimo o manje važnim saradnicima, nijesu detaljno upoznati o djelu u čijem stvaranju učestvuju? Takav nam je svaki posao – projekti se otaljavaju, umjesto da ga dobro poznaju čak i „tehnički“ pomagači.
Taman se preživjela melodrama sa saradnicima, kad počinju medijski napadi na glumce iz Srbije koji su učestvovali u „antisrpskom“ projektu i stvaranju „Milove serije“. Da su Srbiji svi izdajnici bili dobri kao Vojin Ćetković i Nataša Ninković, ne bi joj na čelu sad sjedio Aleksandar Vučić. Zlatile se ovakve „izdaje“ – donijele su nam neke od najboljih momenata u serijalu.
O slučaju „antisrpske izjave“ Mladena Nelevića ne vrijedi trošiti mnogo riječi. Glumac Petar Božović i književnik Matija Bećković su dežurni pljuvači na neviđeno. Šteta je što se Nelević upecao i pokušao da objasni da je samo opisivao radnju serije i Todora kog glumi. Postoji samo jedan odgovor na ovakve napade, bez obzira na to što je ipak riječ o pobrkanim lončićima u medijima: ovo nije antisrpska izjava, ni lično mišljenje. Ovo je istorijska činjenica i presedan – nikad se nije dogodilo da jedna saveznica zemalja koje su dobile rat izgubi državnost poslije sklapanja mira. Ko je za to kriv – kralj, narod, politika, druga država, velike sile ili karma – dio je već neke sasvim druge priče.
Marija IVANOVIĆ
FOTO: FB stranica Božićni ustanak / Studio Dogma / imdb.com
