Budući da se Popović motivima Judite, Salome i Marije Magdalene bavio u likovnim ciklusima, autor je u monografiju uvrstio i nekoliko karakterističnih kompozicija iz pomenutih ciklusa.
U razgovoru za Pobjedu, Popović govori o nastanku knjige, likovnim predstavama ove tri biblijske žene u različitim epohama, planovima za naredni period…
“Judita, Saloma i Marija Magdalena bile su pojedinačno motivi mojih istoimenih slikarskih ciklusa. Svaka od ove tri biblijske žene ima specifičan karakter. Riječ je o lijepim, samosvjesnim, današnjim rečnikom kazano fatalnim ženama čije su sudbine zaokupljale moju pažnju. Judita me zanimala kao hebrejska heroina koja je svjesna svoje ljepote kao moćnog oružja. Zavodi asirskog vojskovođu Holoferna, neprijatelja njenog naroda, i nakon intimnog odnosa pod vojskovođinim šatorom odsijeca mu glavu njegovim vlastitim mačem. Međutim, u toj biblijskoj priči postoji zanimljiva psihološka nijansa koja posebno intrigira. Judita je lijepa udovica koja u Holofernu nalazi ponovo probuđen eros. U neprijatelju nalazi afirmaciju svoga zatomljenog ženstva. Tako hebrejska heroina u rečenom kontekstu postaje žrtva vlastitog čina. Holofernova glava je istovremeno njen trofej i njena mora.
Za razliku od Judite, Saloma nije egzekutor. Lijepa i zanosna plesačica kao nagradu za svoj očaravajući ples traži od očuha, kralja Heroda, odsiječenu glavu Ivana Krstitelja. Taj okrutni čin osvete (po verziji Oskara Vajlda) posljedica je Krstiteljeve neuzvraćene ljubavi koju je Saloma prema njemu izražavala. Saloma je takođe na svoj način tragična osoba. Njen trijumf postaje njen poraz. Zamamna plesačica dobija na srebrnom pladnju odrubljenu glavu Ivana Krstitelja. Ljubi prorokova mrtva usta. Taj poljubac pun mučne čulnosti je takođe smrt Salominog erosa.
Marija Magdalena je posebno zanimljiv lik. Ta, takođe lijepa fatalna žena iz Magdale, koja je zbog razuzdanog i poročnog života bila proglašena prostitutkom, jeste žena kojoj je Hrist oprostio grijehe i iz nje istjerao demone. Kao preobraćenica postaje istinski Isusov sljedbenik i prvi svjedok Mesijinog uskrsnuća. Ono što je bilo posebno zanimljivo jeste kako tijelom bludnice izraziti duh preobraćenice koja je postala svetica”, kaže Popović.
Pisac dodaje da je bilo zahtjevno proučavati likovna, odnosno literarna djela inspirisana ovim likovima.
“Bilo je zahtijevno, ali iznad svega zanimljivo. Ta se zanimljivost posebno ogledala u tome što su se intrigantne sudbine ovih fatalnih žena mogle posebno izraziti kroz likovni, odnosno litetrarni medij. Jer, svaka od ovih žena ima personalnu specifičnost. U svakom slučaju, biblijski tekst, dakle za Juditu starozavjetni, za Salomu i Magdalenu novozavjetni, predstavlja osnov, glavno uporište za razvijanje umjetničkih interpretacija ovih likova”.
Zašto baš naziv ,,Eros, krv i svetost“?
“Taj sam naslov odabrao zato jer na izvjestan, simboličan način odražava sudbinu Judite, Salome i Marije Magdalene. Njihove su sudbine snažno obilježene erotizmom. One izražavaju senzualnost i zavodljivost puti. Provociraju prohtjeve tijela. Krv je važna supstanca u doslovnom i metaforičkom smislu. Obilježila je svaku od ove tri žene na specifičan način, po mjeri njihove sudbine. Dakle, Juditu je obilježila krv asirskog vojskovođe Holoferna, Salomu krv nevine žrtve Ivana Krstitelja, Mariju Magdalenu krv sa Hristovog raspeća što se cijedila iz Isusovih rana. Po jednoj verziji tu je svetu krv Magdalena čuvala u svetom Gralu, mističnoj posudi sa tajne večere. Svetost je takođe prisutna na svoj način. Judita je postala sveta za svoj narod zbog hrabrog rodoljubnog čina. Saloma nije svetica, ali je poražena svetošću Ivana Krstitelja. U njenom slučaju svetost nadilazi požudu i zločin. Kod Marije Magdalene svetost je posredovana preobraćenjem i potpunim posvećenjem Hristovom naukovanju”.
U djelu pisac donosi viđenje likovnih kompozicija onih stvaralaca čiji radovi ulaze u zbirku umjetničkih djela njegovog „imaginarnog muzeja”.
“U moj su izbor ušli oni umjetnici čija su me djela posebno privlačila. Ono što te izabrane autore spaja u njihovoj različitosti, u posebnosti formalno estetskih karakteristika njihovih kompozicija, jeste tipična ikonografija ovih motiva. Judita je prikazivana u činu glavosjeka ili kako pruža odrubljenu Holofernovu glavu svojoj sluškinji Ambri. Salomu najčešće vidimo kako drži na pladnju glavu Ivana Krstitelja. Marija Magdalena, duge bujne kose, najčešće je prikazivana sa lobanjom, raspećem Hristovim, knjigom, sa posudom pomasti ili bičem. Ono što je posebno zanimljivo jesu pristupi umjetnika ovim biblijskim motivima. Stoga se u knjizi Eros, krv i svetost može lijepo vidjeti kako se isti motiv različito uprizoruje što je odraz umjetničkih kreativnih sloboda, odnosno shvaćanja teme koja se obrađuje”.
S obzirom da su piscu motivi Judite, Salome i Marije Magdalene veoma bliski, možda je u nekoj od odabranih kompozicija našao neke podudarnosti sa sopstvenim viđenjem ovih biblijskih motiva.
“Premda je moj izbor radova rađen po principu afiniteta, to jest sklonosti prema pojedinim umjetničkim izrazima, bez obzira na različite stilske karakteristike, mogao bih reći da u nekom preciznom smislu nema jasne podudarnosti. Međutim, želio bih reći kako mi je blizak Karavađov slikarski postupak zbog sugestivne dramatičnosti, Ticijanov zbog suptilne senzualnosti, El Grekov zbog dvosmislene mističnosti, Pikabijin zbog nadrealne inventivnosti, itd”.
Zanimljivo je viđenje Salome umjetnika Obrija Berdslija (1872-1898). Njegova ,,Saloma“ urađena je kao ilustracija za istoimenu dramu Oskara Vajlda. Zbog čega je Berdslijeva ,,Saloma“ više od obične ilustracije teksta Vajldove drame?
“Upravo zbog toga što je ovaj izuzetni rano preminuli engleski grafičar svojom likovnom interpretacijom Vajldove Salome uspio izraziti neobično i impresivno viđenje ovog motiva. Berdsli nije upao u literarnu klopku i doslovno prenio u likovni medij siže Vajldove drame. Njegova neobuzdana kreativna mašta uspjela je najjednostavnijim sredstvima, u krajnje stiliziranom likovnom izrazu, u crno bijeloj kompoziciji, kompoziciji asketske čistoće i jednostavnosti, ostvariti uzbudljiv motiv u kojem se pomiruju elegancija likovne interpretacije sa brutalnom scenom što podsjeća na kakvo mračno snoviđenje”.
Pobjeda
