Od nekih romantičnih stereotipa i slika teško je pobjeći kada je američki jug u pitanju. I ne treba: zamislite muziku koja asocira na usamljeni, tajanstveni parobrod koji klizi niz razlivenu mjesečinu rijeke Misisipi. To je samo jedna karika u mozaiku ploče „Notes of Blue“ benda Son Volt.
Zaljubljenici u alternativni folk smatraju da je raspad sastava Uncle Tupelo, prije više od dvije decenije, bio apokaliptični momenat. Preciznije, podjela Rimskog carstva, samo u muzičkom svijetu.
Džef Tvidi osnovao je čikaški bend Wilco, malo se odmakao od forme, pripitomio širu publiku i sasvim zaslužio status planetarne ikone alternative. Džej Ferar ostao je dosljedan amerikani i folku. Temeljnijim muzičkim sladokuscima je jasno kako je sa bendom Son Volt ostvario ne manje plodan opus od Džefa Tvidija.
Sam naslov ploče naslućuje pohod na teritoriju bluz-folka, poput Skipa Džonsa, ali mali omaž Niku Drejku, tragičnom velikanu sedamdesetih. Da ovaj spoj može zvučati izuzetno oporo, dramatično i pompezno, dokaz je olujna pjesma „Static“ u uvodnom dijelu albuma.
Ferar je potom smiruje numerom o ličnim porazima i promašajima, akustičnom „The Storm“, a već u pjesmi „Lost Souls“ postaje ponosan, plemenit i enigmatičan usamljenik.
Parobrod benda Son Volt uspijeva da podjednako dobro brodi niz različite muzičke rukavce delte Misisipija - od najprljavijeg, mračnog i opasnog bluza u pjesmi „Sinking Town“, do vrlo meke balade „Cairo and Southern“.
Izuzetan i zanimljiv momenat, poput otkrovenja na kraju ploče velikog benda, jeste saznanje da je bend Son Volt poslije prvog istraživanja bluza ostao potpuno svoj. Prosto, ovo je njegova teritorija, a niko u posljednje dvije decenije nije tako dosljedno i ponosno nosio muzičko nasljeđe američkog juga kao Son Volt. U svim nijansama Juga - crnog i bijelog, sirotinjskog i sa šarmom stare aristokratije, sa margina i zaboravljenih ćoškova ili najvećih koncertnih bina... S. S.
Ocjena: 74/100
