Iz Beča:
Miloš Milačić
Iste godine kada je „Gorski vijenac“ štampan u Beču, jedan mladi mađarski ljekar postavljen je za načelnika porodilišta univerzitetske klinike u ovom gradu. Klinika je imala humanu misiju da svim siromašnim trudnicama i budućim majkama vanbračne djece obezbijedi besplatan medicinski tretman tokom porođaja.
Nekako baš u to doba, sredinom 19. vijeka, bečke rode stupile su u štrajk zbog neredovnih uplata socijalnog osiguranja i odbile da donose bebe na ovaj svijet. Njihov posao preuzeli su ljekari i babice idući od kuće do kuće, po pozivu. Naravno, uz određenu novčanu nadoknadu. Ko nije imao da plati, porađao se u staji, na ulici ili u univerzitetskoj klinici.
Interesantno: većina ubogih Bečlijki radije je birala ulicu ili staju. Pomenuta klinika nije bila na dobrom glasu. Svaka deseta porodilja umirala je u teškim bolovima, nekoliko dana nakon porođaja.
Porodiljska groznica
Žene su dolazile u bolnicu bez prebijene pare, ali zdrave i jedre. Rađale su djecu, a zatim neobjašnjivo umirale u porodiljskoj groznici, često sa novorođenčetom. Kao u svakom napetom filmu, koji u ovom slučaju naginje ka hororu, prije ili kasnije se pojavi glavni junak koji treba da riješi misteriju. Zašto umiru? To je bilo pitanje koje je danonoćno mučilo i doktora Ignjaca Semelvajsa, novog načelnika porodiljskog odjeljenja.
Ubrzo je otkrio uzrok - krv koja je kanula iz posječenog prsta njegovog kolege patologa Jakoba Kolečke. Dok je radio autopsiju jedne od preminulih pacijentkinja, Kolečku je njegov asistent, student medicine, slučajno posjekao skalpelom. Naizgled banalna rana se zatrovala, a ljekar je nekoliko dana kasnije umro. Ipak, njegova krv spasila je na hiljade života. Došapnula je na uho Ignjacu Semelvajsu zašto majke umiru i obezbijedila mu ulaznicu za vječnost, i to u VIP loži.
Hladni grad
Ljekarima, studentima i babicama ubrzo je naloženo da prije svakog porođaja dobro operu ruke u hlorisanoj vodi. Iako nevoljno, zato što su to smatrali poniženjem, morali su da poslušaju načelnika. Stopa smrtnosti pala je na manje od jedan odsto.
Poštovani čitaoče, ovo zaista vuče ka razvodnjenom hepiendu, zar ne? Ali u stvarnom životu obično ne bude tako. Baš od tog otkrića život Ignjaca Semelvajsa postaje pravi horor.
Mnoge kolege akušeri degradirali su ga i omalovažavali, ismijavajući njegove metode. Obaveza pranja ruku ocijenjena je kao neozbiljna i šarlatanska. Ubrzo je ukinuta. Stopa smrtnosti porasla je na 20 odsto. Malobrojni koji su ostali uz mađarskog ljekara bili su pod prismotrom i prijećeno im je otkazom. Beč je postao grad hladnih srca u kome za Ignjaca više nije bilo mjesta.
Vratio se u Budimpeštu ponižen i odbačen. Razrađivao je teoriju na nekoj maloj klinici i pisao djelo od kapitalnog značaja. Treba li reći da je baš tada, u toj klinici, stopa smrtnosti porodilja bila među najnižima u Evropi!
Psihički šok
Semelvajs nikada nije uspio da se oporavi od psihičkog šoka. Kada je njegovo zdravlje narušeno, smješten je u sanatorijum (i to bečki!), gdje je i umro od trovanja, prethodno odrezavši sebi prst.
Nešto kasnije priznata su sva njegova dostignuća. Sada se smatra jednim od velikana u oblasti medicine. Proglašen je za „spasitelja majki“, a u Beču postoji i Ženska klinika koja nosi njegovo ime.
Ako vas put nanese u Beč, pa se nakon nekoliko dana umorite od Mocarta i Štrausa i razgledanja dvoraca i muzeja, pronađite na „google maps“ kliniku i posjetite je. Dočekaće vas jedan portir (Čeh ili Slovak?) i na pomen Crne Gore, prva asocijacija će mu biti „Jugoslavija“! Ne brinite, on još živi u starim vremenima, ali jako je prijatan. Vidjećete. Samo mu recite da ste došli zbog Semelvajsa.
Odvešće vas do zelenog gaja ispred glavne zgrade, usred kog je jedna bista. Upozoriće vas, ljubazno, da ne smijete da fotografišete. I ne morate. Ali ukoliko imate kapu na glavi u tom trenutku, obavezno je skinite i poklonite se „spasitelju majki“, bez čijeg metoda „pranja ruku“ možda ni vi ne biste došli na ovaj svijet.
FOTO: www.toplist.vn.de / www.wikiwand.com
