Piše:
Marija Ivanović
Prošlo je četrdesetak godina od kada je Ridli Skot „pokvario“ generacije budućih SF autora snimajući „Osmog putnika“ („Alien“, 1979). Grudopucajući masterpis dobio je mnogo manje ili više uspješnih omaža i inspirisao niz filmova vođenih parolom: „U svemiru niko ne može da te čuje kako vrištiš“. Ipak, samo šačica filmova koji „klimaju“ Skotovom remek-djelu jeste jednako uspjela kao ostvarenje „Život“ („Life“) u režiji Danijela Espinoze.
Otisci prstiju „Osmog putnika“ su svuda po napetom hibridu naučne-fantastike i horora o šestočlanoj posadi koja na svemirskoj stanici blizu Zemlje ispituje prvi dokaz o postojanju života van Zelene planete.
Mrtvački sanduk
Reditelj ne ostavlja publici ni trenutak da se opusti. Automatski je zatvara u svemirsku stanicu koja je klaustrofobična kao mrtvački sanduk i ne čeka mnogo prije nego što dom astronauta pretvori u kasapnicu. Sedmi putnik na početku izgleda kao slatki ljigavac ili bezazlena meduzica. Posada je entuzijastična, vjerovatno kao Bog prvog dana kada je stvorio čovjeka. Naravno, kada se njihova mala kreacija probudi iz hibernacije, naučnici biće kažnjeni zato što su se usudili da se igraju Boga.
Prava napetost počinje u trenutku kada šestočlana svemirska porodica shvati da je zarobljena u metalnom kavezu sa nečim užasno ljutim. „Life“ će učiniti da vam srca poskoče mnogo puta, ali nikada kao tokom prve u nizu kreativnih smrti protagonista. Na veliku žalost fanova duhovitog Rajana Rejnoldsa, genijalnog Dedpula i gospodara najubitačnijih tvitova u kosmosu, njegov lik Rori poginuo je prvi. Opet, na sreću, njegova smrt bila je jedan od boljih omaža „Osmom putniku“. Nakon što se vanzemaljac uvukao u astronautovo tijelo, krv je počela da izlazi i pluta sobom bez gravitacije. Morbidni i jezivi, ali predivno snimljeni kadrovi – kao iščupani sa slike Džeksona Poloka.
Dobre eliminacije
Za razliku od likova Ridlija Skota, prema kom Espinoza gaji divljenje, protagonisti filma „Life“ nemaju dovoljno prostora da se razviju. Više vremena posvećeno je kreativnim načinima eliminacije nego karakterima astronauta. Ipak, čak i siluete kompleksnih likova koji se naziru dovoljne su da pretvore film u nešto veće od običnog CGI spektakla bez srca i mozga.
Kikseva ima, naročito kada Espinoza uplovi u melodramu (čitanje dječije knjige u momentu kada nastupa kataklizma – svemirskog broda i planete), ali ima i dobrih detalja koji vežu publiku za likove, ma koliko nedovršeni bili.
Invalid koji odlazi u svemir da bi mogao da pluta i kreće se slobodno, bez kolica. Ratni veteran koji je pobjegao sa beznadežne Zemlje pune nesreće i ratova. Astronautkinja koja zna da se nikada neće vratiti kući zato što mora da umre da bi eliminisala vanzemaljca koji može ugroziti život na Zemlji. Dobili smo priliku da zavirimo u umove ljudi koji se bore sa krivicom, gubitkom i odgovornošću kojoj nijesu dorasli.
Glupe odluke
Članove posade naprijed vuku sasvim drugačiji motivi, zbog čega dolazi do nesuglasica i beskrajno glupih odluka. Paradoksalno, najgluplje odluke dovode do nekih od najboljih momenata filma, naročito kada je riječ o smrtnim ishodima.
„Life“ izgleda kao dijete začeto u postelji „Osmog putnika“ i „Gravitacije“, iako nema govora o dosezanju visine ostvarenja Skota i Alfonsa Kuarona. Ipak, riječ je o vrlo zanimljivom i napetom filmu koji je nekako uspio da završi van radara mnogih svjetskih filmofila ili je postao žrtva pretjeranih očekivanja zbog konekcije sa „Alienom“. Naravno da Espinoza nije uspio da se primakne Skotovoj genijalštini, ali to ne čini „Life“ bezvrijednim klonom. Naprotiv. Idealan je za ljubitelje klaustrofobičnog SF-a, nihilizma i mizernih finala umjesto bljutavih hepiendova.
Ocjena: 7,5 / 10
Režija: Danijel Espinoza. Uloge: Džejk Gilenhol, Rebeka Ferguson, Rajan Rejnolds, Hirojuki Sanada, Arion Bakre Trajanje: 104 min
Trejler: https://www.youtube.com/watch?v=dgOGqWHtjP0
FOTO: landmarkcinemas.com / theverge.com / amazon.com
