Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
To jest - još i gore: u ovom slučaju, dva je manje od ništa! Ma da je i koja nula zaboravljena, jad ne bi bio manji.
Anti-NATO snage u Crnoj Gori, sa i bez njihovih inozemnih pomagača, pokazuju znake rasula i gubitka političkog kompasa. Zato i nema oduševljenja za najavljene proteste. (Čak i oni koji su vaktile promovisali svoje anti-NATO pisanije na Murino, kako se to kaže, sada izbjegavaju da se tamo pojave. Još kad bi javno smjeli da sebi i drugima priznaju prave razloge).
Eksteritorijalnom patriotizmu koji promovišu anti-NATO političari u Crnoj Gori, ovim je izletom dodana i nova dimenzija - mada je rezon ovakvog pokušaja najavljen pismima američkim senatorima, savjetnicima predsjednika SAD, pa i samom predsjedniku...
Efekat svih tih pokušaja je jednak, uzaludan i beznadan, ali je ovaj napor izuzetan, i po sadržaju i po mjestu. Putovanje u Niske Zemlje je, i politički i praktično, a najviše - simbolički, pokazalo svu ispraznost i nedjelotvornost onog političkog rezona u Crnoj Gori koji svoju svrhu prepoznaje u pokušajima da sopstvena zemlja ne bude samostalna i da se ne osigura od mnogobrojnih prijetnji i izazova.
Kako nismo upoznati sa logističkim pripremama za ovu misiju, ostaje nam da pretpostavimo što se i kako moglo učiniti bolje, da sve dobije na „uvjerljivosti, autentičnosti i kredibilnosti“.
Prvo, loše je ako anti-NATO entuzijasti nisu ponijeli sa sobom svu dokumentaciju, izjave, intervjue, političke govore i dokumente političkih lidera koji su otvoreno protiv crnogorskog članstva u Alijansi, ili onih koji to kamufliraju pozivom da se ovdje održi referendum.
Trideset godina slušamo njihove antizapadne i antidemokratske ideje, još od vremena njihove odanosti Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i ostalima. Danas sa manje volje pričaju o tome, ali riječ kritike i iskrene osude ranijih stavova nećete čuti od njih.
Drugo, a to bi za Holanđane bilo višestruko interesantno, trebalo je ekspediciju opskrbiti mnogobrojnim izjavama sramnog negiranja genocida u Srebrenici. Za građane zemlje u kojoj je zbog zločina u Srebrenici i (ne)aktivnosti holandskih oficira i vojnika pala vlada, bilo bi nesumnjivo poučno da saznaju da su promoteri holandskog referenduma o našem pristupu Alijansi ljudi koji ignorišu, negiraju, zaobilaze i minimizuju taj magnum crimen- otvoreno, javno, bez zazora i stida. Čak i „najumiveniji“ među njima, bez razlike, kao što smo čuli u posljednjoj predsjedničkoj kampanji u našoj zemlji.
Treće, Nizozemcima bi bilo osvježavajuće da se upoznaju sa autentičnom balkanskom ksenofobijom i odnosom molitelja za referendum prema onima koji, pardon, nisu pravoslavni i koji nisu Srbi. Uzgred, ovaj dio političke zaostavštine bi jedino u nekoj elektronskoj formi mogao da se prenese - za to bi, inače, šleperi bili potrebni.
Četvrto, a moguće i presudno, Holanđane bi sigurno zaintrigiralo što su lideri partija i pokreta, koji stoje iza ovog izleta na mrski Zapad, razgovarali, u potaji, o Alijansi i drugim povezanim temama, sa svojim pomagačima i sponzorima - od Beograda i Banjaluke, do Moskve i Groznog. Ti bi transkripti privukli još neki potpis, kada bi javnosti bila stavljena na uvid bar neka skraćena verzija. Gospodin Kadirov iz Čečenije i ruski službenici, javni i tajni, vrlo su bliski jednom prosječnom Nizozemcu, nesumnjivo.
Peto, i najvažnije, namjestilo se da naši branitelji „neutralnosti“ putuju u zemlju u kojoj se sudilo, ili se još uvijek sudi, njihovim idolima i herojima. Jes’ da nije holandski, nego međunarodni, ali je Tribunal haški. Bilo bi, možda, i više potpisa podrške, da su članovi te ekspedicije svratili do pritvorne jedinice haškog Tribunala, da pozdrave sadašnje pritvorenike i iskažu poštovanje prema onima koji su tamo, po njima, bili nizašto i ni zbog čega, na pravdi Boga! Umirovljenom generalu Mladiću bi bilo drago, svakako.
U prethodnom nabrajanju zaboravljenih „argumenata“ je sva muka i promašenost ove politike. Nema tu osnove za budućnost. Njihovi svi putevi vode u Hag, čak i kad to ne žele. Hag je zadnja pošta te političke ideje.
Dok se tog nasljeđa ne ratosiljaju - ne ćutanjem, ukrivanjem, izgovorima i eufemizmima, već jasno i javno, odgovorno, iskreno i ljudski - njihova politička misija u našoj zemlji biće osuđena na marginu i lagano propadanje. Ili na manjinsko, radikalizovano i frustrirano biračko tijelo, što je još gore.
Zato ta dva potpisa iz Holandije treba da im budu nauk. Ako ne njima - političkim vođama i ideolozima - onda onima koji ih svih ovih godina slijede.
