Reditelj Robert Oldrič želio je da snimi ratni film prije nego što mu je studio „Warner Bros“ uvalio projekat „What Ever Happened to Baby Jane?“ (1962). Kultna mješavina horora i drame sa Beti Dejvis i Džoun Kraford možda žanrovski nije odgovarala nesrećnom Bobu, ali to ne znači da na kraju nije dobio ono što je tražio - ratni film. Malo je ljućih ratova koje pamti Holivud od zavade Dejvis-Kroford. Posrnule staroholivudske titanke o jadu su zabavile cijeli filmski svijet pokušavajući da dođu jedna drugoj glave.
Prije FX serije „Feud“ kreatora Rajana Marfija, u kojoj Dejvis igra Suzan Sarandon, a Kraford glumi Džesika Lang, drama dvije glumice djelovala je kao bijedno prepucavanje iskompleksiranih ženetina gladnih uspjeha koje hrane ego hodajući po crvenim tepisima sa lažnim osmijesima, spotičući konkurenciju na svakom koraku. Već poslije ubjedljive premijerne epizode, postalo je jasno da rat Dejvis i Kraford ima mnogo dublju pozadinu.
Debela koža
Nakon finala i fenomenalnih osam epizoda, slika o njihovoj zavadi je potpuno drugačija, i to toliko da je nemoguće savladati osjećaj krivice zbog prethodno olako formiranog mišljenja o njihovim tračerskim egzibicijama.
„Feud“ je pokazao da je mnogo više od sočnog eksploatisanja filmske istorije. Uspio je da prikaže da holivudska fabrika za proizvodnju narcisa ima iste probleme i dan-danas, decenijama poslije rata Dejvis-Kraford. Postoji samo jedna razlika – otrovni bunar sada ima mnogo više medijskih stručnjaka, PR armija i spin-majstora da kontrolišu dešavanja iza kapije. Dejvis i Kraford bile su same.
Zaljubljenici u pravi/lažni sjaj Holivuda zagrizli su udice već poslije prve epizode „Feuda“. Uvod prikazuje kinematografski svijet na čijem izvoru piju titani. Kada hodaju crvenim tepihom, glumicama iz usta izlaze samo leptirići, duge i jednorozi. Niko od njih ne zna da li je došao na premijeru ili javno pogubljenje – u interesu im je da budu predivni sa svakim, zato što ne znaju odakle će im puknuti pogibija.
Onda, za svaki slučaj, čak i ako sve prođe kako treba, za večerom serviraju afere i podmetačine. Kada se ujutro probude da doručkuju, glavni dezert su tračerske kolumne u kojima čitaju laži o sebi ili izmišljotine koje su noć ranije plasirale javnosti. To nije ništa strašno. Takva su pravila igre. Ako si žena i želiš da opstaneš u Holivudu poslije 30. godine, moraš da imaš kožu deblju od đona. I ni pola nokta obraza.
Duboka starost
Početkom šezdesetih, u doba kada počinje rat Dejvis i Kraford, obje glumice su institucije, ali u dubokoj starosti po holivudskim standardima. Došlo je doba Merlin Monro i novih generacija jedrih djevojaka. Nema dobrih uloga za starije glumice. Zato je „Baby Jane“ film koji je važan svima. Potreban je i Dejvis i Kraford da ih vrati na mapu i dokaže njihovu vrijednost.
Normalan čovjek bi rekao da su morale da učine sve što je u njihovoj moći da sarađuju i pobijede mizogino društvo, muškocentričnu filmsku industriju i tretiranje žena kao otirača. Ipak, odabrale su da se ponašaju kao zunzare. Uličarke. Napirlitana čudovišta koja se čupaju za kike kao djevojčice od pet godina kmezeći za istom lutkom u vrtiću. Zašto? O, kako je dobro elaboriran odgovor na ovo pitanje u serijalu „Feud“.
Serijal Rajana Marfija na početku djeluje vrcavo i komično, a onda aterira u veoma gorku dramu. Ne možete da prestanete da se smijete jadnom Oldriču (sjajni Alfred Molina) dok pokušava da obuzda dvije otrovne meduze na setu. Isto važi i za šovinističke komentare Džeka Vornera (briljantni Stenli Tući), jednog od čelnika moćnog studija „WB“, iako njegovo odbojno ponašanje dovodi do ludila.
Glavna direktorica u imperiji „trgovine otrovima“, trač-majstorka Heda Hoper (odlična Džudi Dejvis), vrti vas na rolerkosteru – želite da joj počupate prefinjenu ćubicu sa glave ili vam izgleda toliko jadno da biste je najradije zagrlili i rekli da će sve biti u redu. Možda čak i slagali da će je neko upamtiti u Holivudu zato što su njeni tračevi istinski „doprinijeli“ boljitku filmske industrije.
Lov na Oskare
Smiješne su i Beti i Kraford, tako opčinjene sobom, a tako daleko od onoga što je bitno. Slijepe za potrebe svojih muževa (obje po četiri komada), djece, prijatelja, kolega, saradnika... Smotane u pokazivanju iskrene naklonosti, spretne samo kada treba da se zadigne suknja, bljesne podvezicom i zavede čovjek koji ima novca za finansiranje narednog filma jer će možda baš taj projekat donijeti Oskara.
Najbolja epizoda „Feuda“ je definitivno peta koja pokazuje bolesnu, izopačenu trku za pažnjom dvije glumice tokom ceremonije uručenja zlatnih kipova Američke akademije 1963. godine. Pakao bi se smrznuo kada bi Dejvis i Kraford ušetale u njegov bekstejdž.
Do samog finala je možda moguće ignorisati znakove pored puta koji signališu da je ovaj serijal mnogo više od zavade staroholivudskih zvijezda. U završnici više ne postoji šansa da ne vidite kako je „Feud“ priča našeg doba. Marfi je finiš lišio svakog detalja koji može da skrene pažnju sa najvažnijeg – dvije ljudske ruine i dalje gladne ljubavi i poštovanja, koje kopne ostavljene od svih.
Dijagnoza industrije
„Feud“ je zasnovan na istinitim događajima na relaciji Dejvis-Kraford, ali istovremeno je studija položaja većine žena u svijetu kinematografije. I dijagnoza svijeta filma koji jednu instituciju od glumice dovodi do toga da prihvati mizernu ulogu vjerujući da će joj donijeti uspjeh, dok svima djeluje kao „Majls Dejvis koji zvoni praporcima u džinglu reklame za meso“.
Ovo je priča o starenju, identitetu, mizoginiji, idejama na kojima se gradi zaostavština... Odgovor na pitanje zašto u svijetu glamura sa slavom pod ruku često idu alkohol i samoća. Pokazatelj da u Holivudu možeš biti najljepši ili najdarovitiji, ali da ti to nikada neće biti dovoljno. Trijezni i osvešćujući pogled na život poslije 70. godine, kada je sve manje bitno od toga ko te drži za ruku.
Studio FX potvrdio je da će Marfi snimiti drugu sezonu „Feuda“. U fokusu će biti odnos princa Čarlsa i princeze Dajane, a premijera desetodjelnog serijala biće 2018. godine. Ako bude barem upola dobro napisana, sa makar trećinom ovako maestralnog kastinga, imaćemo razloga da je iščekujemo kao praznik. Marija IVANOVIĆ
Hičkokovska špica
Zbog uvodnih špica kakve ima serijal „Feud“ valja dobro razmisliti o uvođenju posebne kategorije za vizuelna dostignuća u ovom segmentu. Malo je serija kao što je ova ili, na primjer, „Westworld“, čije ćete špice premotati do početka epizode.
Animirani uvod „Feuda“ inspirisan je kinematografijom iz kasnih pedesetih i šezdesetih godina. Osim što prikazuje radnju filma „What Ever Happened to Baby Jane?“, špica aludira na čizmašenje žena u Holivudu, reditelje koji se odnose prema njima kao da su marionete i pogubni pritisak industrije na zvjezdana čudovišta koja privlači – ili stvara.
Najočigledniji uticaj na vizuelni identitet uvoda imaju Hičkokovi kultni filmovi kao što su „Vertigo“ (1958) ili „Anatomy of a Murder“ (1959). U kompletu sa kompozicijom Meka Kvejla (nagrađivan za skor iz serije „Mr. Robot“), uvodna špica „Feuda“ je mini remek-djelo kojem ćete se rado vraćati. Možete je pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=BIlaOajamlk
FOTO: indiewire.com / variety.com / vulture.com
