Film otvara pitanja ljudske saosjećajnosti i razumijevanja različitosti. Pogađa u srž naših zabluda, isključivosti, propituje korijene naših balkanskih mržnji. To je filmska priča o ljudima koji ne umiju da izađu iz naslijeđenih i stečenih obrazaca mržnje.
U intervjuu, koji je novinar Pobjede prošle nedjelje vodio pred velikim brojem posjetilaca Sajma knjiga, Grlić i Tomić naizmjenično govore o gorućim temama našeg regiona. Ne libe se da stvari nazovu pravim imenom.
POBJEDA: Šta Vas je to toliko u našoj stvarnosti podstaklo, možda i uznemirilo, pa ste odlučili da jednu filmsku priču nazovete temeljnim i najvećim pravnim aktom svake države, u ovom slučaju Republike Hrvatske?
TOMIĆ: U procesu rada je nekako došlo do toga da ovaj film tako nazovemo. U novinskim kolumnama puno se bavim nacionalističkom mržnjom, nasiljem, netrpeljivošću, isključivošću. To je nevolja koja nas sve jednako pogađa. Rajko i ja, koji smo bliski svjetonazorski, sve smo to bolno do- življavali. Negdje nam se činilo da je to važna priča koju moramo ispričati. U trenutku kada smo počeli da je pišemo možda i nije bila ovako važna koliko je danas. Prije tri-četiri godine bio je bolji politički, ekonomski i kulturni trenutak, naša društva su se činila boljim nego ova današnja. Film je došao u dobrom trenutku, tj. ovaj zli trenutak bio je dobar trenutak za film.
POBJEDA: Jednom prilikom ste izjavili da Ustav vidite kao „kauč sa kojeg nije skinut najlon“ ili „primaću sobu“ u koju se ne ulazi, tj. služi samo za pokazivanje. Zašto onda pišemo zakone po kojima ne umijemo ili ne- ćemo da živimo? TOMIĆ: Zakoni moraju biti idealni, ali meni je taj raskorak između tog idealnog zakona i užasne stvarnosti skoro pa komičan. Imamo Ustav koji izgleda kao da ga je napisao neko da nam se ruga. To je smiješno koliko mi nijesmo ljudi iz tog Ustava. Političari žive od mržnje Ljudi se ne mijenjaju i ne postaju normalne osobe
POBJEDA:Dobronamjerni i osjećajni ljudi razumje- će ovu filmsku priču, ali do većine neće doprijeti najznačajnije poruke. Zašto umjetnost nije, ili možda jeste u Vašem iskustvu, dovoljna da napravi te neke radikalne rezove i dozove ljude pameti? TOMIĆ: Nisam ja napisao taj hepiend zato što mislim da će ti ljudi u stvarnosti postati normalne osobe. Neće postati. Ljudi se ne mijenjaju, ne postaju normalne osobe. Meni je trebala nada u tom filmu, jer to ispunjenje ne nalazimo u stvarnosti. Mislm da je potpuno normalno da damo ljudima neku sreću, nadu u priči, umjetnosti, ako je nema u stvarnosti. Meni to treba. Iskreno, volim izaći iz kina, ili zaklopiti knjigu sa osjećajem da je svijet bolji. Možda sam malo kičast, ali ja stvarno volim taj sretan završetak.
POBJEDA: Zbog čega Vam se ova priča od starta učinila važnom?
GRLIĆ: Priča nam je bila važ na zato što smo Ante i ja prošli kroz osobne faze netrpeljivosti prema nama. To je neki talog koji je ostao. Tomića su čak i fizički napadali. Zbog netrpeljivosti devedesetih, ja sam otišao da živim u Ameriku. Tu je vjerovatno neki prapočetak iz kojeg smo krenuli u ovu priču. Sa druge strane, mi u jednima i drugima stalno vidimo klišee. Mi imamo prema ljudima odnos da stvorimo neku sliku, zalijepimo za čovjeka i on s tom slikom prođe pored nas u njegovom ili našem životu. Cijela ideja je bila da iza tih klišea, olako zalijepljenih imena, možda žive ljudska bića. Možda iza svakog četnika i ustaše, kako se međusobno nazivamo, stoji čovjek koji ima svoje razloge zašto se tako brani.
Psi revolucije stvaraju buku u javnosti
POBJEDA: U hrvatskoj javnosti bilo je dosta negativnih komentara zato što glumac Nebojša Glogovac igra ustašu u filmu „Ustav Republike Hrvatske“, budući da je godinu-dvije ranije tumačio Dražu Mihailovića. Sa druge strane, bilo je i vrlo oštrih komentara i na račun hrvatskog glumca Dejana Aćimovića, koji je u filmu igrao Srbina policajca. Da li nam to govori da se i umjetnosti želi nametnuti nekakva ideološ- ka diktatura i strahovlada?
GRLIĆ: Kad bi malo pažljivije gledali kako funkcionira kultura u Hrvatskoj, vidjeli bi da postoje psi revolucije. Tako se u Hrvatskoj zovu branitelji, a oni su strašno protiv da to igra taj glumac. Ljudi koji su potpuno nekvalificirani da imaju bilo kakvo mišljenje o glumi i glumcu, ali količinom nastupa, uličnih protesta, stvaraju jednu buku u javnosti. Iza njih ide politika koja to smiruje, ali na način da pod svoje uzme to što su osvojili psi rata. Hrvatski film posljednjih godina relevantno i ozbiljno kruži svijetom. Ima ga na velikim festivalima, dobija nagrade, gleda se... Politika se prepala da je film otišao predaleko od njene kontrole. Pustili su branitelje da godinu galame, pišu svoje tajnovite članke, drže skupove... Politika je to smirila tako da je stavila šaku na film. Sad se u Hrvatskoj ne zna šta će se dogoditi sa filmom, da li ćemo biti vraćeni u devedesete kada je film služio kao toaletni papir politici za svoje nacionalističke proglase. Ili će film dalje ići nekim svojim pravcem
Pobjeda
FOTO: ustavrffilm.com
