U julu 2013, vojni sud ga je osudio na 35 godina zatvora, prema jednom starom zakonu o špijunaži još iz 1917. godine. Nikada do tada u SAD neki „zviždač“ nije bio tako oštro osuđen. Sud ga je proglasio krivim u 17 od 22 tačke optužnice. Oslobođen je inače optužbe „podrška neprijatelju“, zbog čega je mogao da bude osuđen i na smrt. Čovjek o kome je riječ tada se još zvao Bredli Mening.
U vrijeme kada je bio osuđen, on je već tri godine bio u istražnom zatvoru. A već i taj boravak pročuo se u čitavom svetu. Čak je i specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija Huan Mendez optužio Vašington da Meninga drže u neljudskim uslovima. On je čitav dan, osim tačno dvadeset minuta, provodio u samici veličine četiri i po kvadratna metra.
Ove srijede (17.5.) on konačno, 28 godina ranije, izlazi iz vojnog zatvora Fort Livenvort u saveznoj državi Kanzas. To će biti početak novog života, jer on izlazi iz zatvora kao ona – Čelzi Mening, s obzirom na to da je u zarobljeništvu promijenila pol. Bila je praktično jedina žena u tom muškom zatvoru.
Užas još od djetinjstva
Kazna je bila toliko zato što se za američki vojni vrh to bio nečuven prestup: kao vojnik, bio je analitičar obaveštajnih podataka, zadužen za računarski sistem američke vojske u Iraku. Ali Mening je, još u vrijeme kada je 2009. poslat u Irak, osjećao da u njegovom životu sve ide pogrešno: da je na pogrešnom mjestu, da vojska kojoj služi ni izdaleka nije toliko časna i ugledna kao što se predstavlja, a i da je on lično u tijelu pogrešnog pola.
Bedli Edvard Mening drugo je dijete Amerikanca, Brajana Meninga i Britanke Suzan Foks. Njegov otac je i sam još sa 19 godina stupio u američku ratnu mornaricu. Služio je kao obaveštajni analitičar i bio stacioniran u Velikoj Britaniji gdje je i upoznao Bredlijevu majku. Nakon vojne službe, porodica se preselila u SAD. I iako je nakon skandala i hapšenja njegov otac u medijima tvrdio da je Bredli „imao srećno detinjstvo, da je odlično svirao saksofona, interesovao se za nauku i računare i već sa deset godina napravio svoju sopstvenu internet-stranicu“ – njegovo djetinjstvo bilo je i više nego katastrofa.
Njegovi roditelji bili su hronični alkoholičari. Za malog Bredlija se gotovo niko nije brinuo. Čak je medicinskim veštačenjem tokom suđenja potvrđeno da je još u stomaku majke bio trovan alkoholom. Dok je bio beba gotovo da ga uopšte nisu hranili, a on je porastao samo do visine od metar i 57 centimetara.
Zadirkivanje sićušnog Amerikanca
Sav taj njegov talenat za nauku i računare bio je samo bjekstvo od stvarnosti i nadoknada za užase detinjstva. Roditelji su se na kraju i razveli, a otac se ponovo oženio. Maćeha je u novi brak dovela i svog sina, a Bredli je uvjeren da je „sada niko i ništa“. Još gore – majka je pokušala da izvrši samoubistvo. I dok je njegova starija sestra vozila majku u bolnicu, jedanaestogodišnji Bedli je na zadnjem sedištu morao da je tjera da i dalje diše.
Godine 2001. majka se odlučila da se vrati svojoj porodici u Vels u Velikoj Britaniji, i Bredli je tamo krenuo u srednju školu. Novi drugovi u razredu nimalo nisu bili srdačni prema sićušnom „Amerikancu“, nesporno inteligentnom, ali „čudnom“. Zadirkivanju nije bilo kraja, a nerijetko mu je dobacivano i da je „peder“.
On je zaista bio homoseksualno orijentisan, ali tek kada se sa 17 godina vratio kod oca u SAD, počeo je otvoreno da živi takvim životom. Zaposlio se kao programer. Njegov tadašnji šef kasnije je izjavio novinarima da je bilo očigledno da se „za tog momka zaista dugo niko nije brinuo.“
Ali problem je bila maćeha: teško je reći što se sve događalo, ali u svakom slučaju ona je u jednom trenutku pozvala policiju optužujući Bredlija da je pokušao da je napadne nožem. On zatim odlazi i od oca, i neko vreme živi kod tetke. Kaže kako mu je to vreme provedeno u Merilendu bio „najsrećniji period u životu“.
Dosta mu je uniforme – nakon šest nedelja
Još dok je bio kod oca, on mu je savjetovao da krene njegovim putem i stupi u vojsku, a da preko vojske završi i fakultet. Sa 19 godina zaista odlazi u regrutni centar. Tamo otvoreno priznaje da je homoseksualac i da se nada „u tom muškom okruženju može da riješi svoj problem polnog identiteta“. Tako nešto se 2007. u američkoj vojsci još uvek nije bilo samo po sebi razumljivo. Bredli ipak dobija uniformu i – ponovo katastrofa, ovoga puta u kasarni za osnovnu obuku.
Sićušni Bmomak ponovo je postao predmet zlostavljanja i vojnika i podoficira. Samo šest nedjelja nakon dolaska, on podnosi zahtjev za otpust iz vojske. Zahtjev nije prihvaćen, ali je Bredli prekomandovan u drugu kasarnu na osnovnu obuku, koju uspijeva da završi.
Pored toga obučava se i za vojnog analitičara. U suštini je teško shvatiti kriterijume američke vojske koja je i takvoj, očigledno psihički veoma napaćenoj osobi, da ovlašćenje da ima uvid u Top Secret/Sensitive Compartmented Information (Vrhunska tajna/Informacije dobijene od osetljivih izvora i metoda). U to vrijeme, Bredli ulazi i u svoju prvu ozbiljnu homoseksualnu vezu. Ali ona mora da bude okončana – dobio je prekomandu u Irak.
Kobna svjetska slava
Znajući sve te činjenice, nije teško shvatiti koliko je mladi vojnik u Iraku patio od duboke depresije. Nije teško shvatiti ni njegovu želju da svoje nevolje povjeri Edrijenu Lamou, bivšem hakeru koga u stvari nikada nije ni sreo, ali koji je pomogao američkim službama da otkriju Bredlija.
Svoju razočaranost licemerjem vojske, pokazao je slanjem oko 700.000 tajnih dokumenata internet-platformi Vikiliks iz računara kojima je imao pristup. Među njima je i sada već svjetski poznat snimak kamere iz vojnog helikopter prilikom napada u julu 2007. u Bagdadu, kada je ubijeno i 11 civila, a među njima i dva novinara.
Mening, sada već u tijelu žene, konačno je pomilovan odlukom Baraka Obame. Braniteljka Čelzi Mening, Nensi Holander upozorava da to uopšte nije razlog za nekakve hvalospjeve bivšem američkom predsjedniku: ne samo da je sedam takvih godina zatvora i više nego dovoljno, već toliko ’zviždača’ nije proganjala nijedna američka vlada koliko je to radila ona Baraka Obame.
Šelzi Mening danas izlazi na slobodu, kao žena i kao slobodna osoba. Građani koji su joj zahvalni zbog toga što je objavila istinu, u međuvremenu su sakupili oko 130.000 dolara kako bi lakše krenula u novi život. Ponekad se zaista može reći: novi život, ma kakav bio, ne može biti gori od onoga što se preživjelo.
li ona mora da bude okončana – dobio je prekomandu u Irak.
IZVOR: Deutsche Welle
